Bobi Fišer ide u rat (22.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

22.nastavak

U isto vrijeme, karakteristične osobine proze Dostojevskog — realizam, psihološka dubina likova, isticanje dualistične ljudske prirode, iracionalna motivacija — činile su autora najdubljim među predrevolucionarnim piscima. On bira život radi putovanja, a ne radi cilja, što se jasno vidi u „Zapisima iz podzemlja“. Junak razmišlja: „Ali čovjek je lakomisleno i neugledno biće i, možda, slično šahovskom igraču, voli samo sam proces postizanja cilja, a ne i sam cilj. I ko zna (niko ne može da garantuje), možda je čitav cilj na zemlji, kojem čovječanstvo teži, upravo u toj neprekidnosti procesa dostizanja, drugim riječima — u samom životu, a ne konkretno u cilju…“

To veoma podsjeća na odnos Spaskog prema šahu. Iako je u njemu živio duh takmičenja, proces dostizanja rezultata bio mu je podjednako važan kao i sam ishod borbe. Pokazivao je jasnu sličnost sa likovima Dostojevskog. U romanima se pred junacima pojavljuju egzistencijalni izbori koji zauvijek obilježavaju one koji ih donesu. Likove Dostojevskog teško je klasifikovati; oni nisu završeni, imaju sposobnost da se prilagođavaju i evoluiraju. Teoretičar i naučnik koji je proučavao pisca, Mihail Bahtin, piše: „Svi oni oštro osjećaju svoju unutrašnju nezavršenost, sposobnost da prerastu sebe iznutra… Čovjek nije konačna i određena veličina na koju se mogu primijeniti tačni proračuni; čovjek je slobodan, i zato može da krši sva pravila i norme koje mu se nameću.“

Naravno, Spaski se nije uklapao u model običnog sovjetskog čovjeka; slava i status pružali su mu luksuz samoopredjeljenja koji su drugima bili uskraćeni. Iako je država izbavila samog Spaskog i njegovu porodicu iz siromaštva, on je oduvijek poricao da ima dug prema njoj. Govoreći o tome, on ističe da je ruski car Nikolaj II darivao talentovanu djecu izdržavanjem – i to iz sopstvenog džepa.

Međutim, osim što je Spaski često išao protiv normi sovjetske države i u mnogim slučajevima izlazio izvan propisanih okvira, on je imao još mnogo zajedničkog sa samim Dostojevskim. Dostojevski je bio duboko hrišćanski pisac, prožet vjerom u duhovni svijet i vječni život; tu vjeru smatrao je ključem za moralno zdravlje. Spaski, odgajan od majke u pravoslavnoj tradiciji, bio je veoma ponosan na svoju vezu s crkvom po očevoj liniji. U njegovom omiljenom romanu „Braća Karamazovi“ bilo je mnoštvo teoloških razmišljanja. Roman upućuje i na političku poziciju Spaskog. U centralnoj epizodi, gdje jednog od braće sude za očinstvo, tužilac tvrdi da su u toj trojici braće utjelovljeni rusko evropejstvo, nacionalni principi i otvorena neposrednost ruskog karaktera. Akcenat je ovdje stavljen upravo na ono rusko. U periodu sovjetskog državnog nacionalizma, Spaski je bio ruski patriota, nasljednik ruske pravoslavne tradicije.

Studije na univerzitetu dodatno su učvrstile nacionalizam kod Spaskog. Taj period poklopio se s kulturnim potresima koje je pjesnik Jevgenij Rejn nazvao „poluliterarnim, poluboemskim životom koji se rađao u Lenjingradu“. Djelimično je to podrazumijevalo i odbacivanje sovjetske kulture. Prema Rejnu, „počeli smo da se okrećemo ka Zapadu, ka savremenoj zapadnoj kulturi; počeli smo da se interesujemo za rusku kulturu, gledajući na devetnaesti vijek i Srebrni vijek iz nove perspektive, ponovo zatvarajući krug tradicije“.

U „Velikoj strategiji“ Spaski se prisjeća svoje diplomske teze na univerzitetu. Za temu se vratio u predrevolucionarni period i izabrao „Šahovski list 1859–1863“, prvi ruski šahovski časopis. Kaže da ga je ruska istorija oduvijek zanimala: „Za ovaj rad morao sam da proučim časopise iz šezdesetih godina prošlog vijeka. Tada sam sagledao rusku kulturu tog vremena. Kakav je predivan grad bio Petersburg! A kad bih izašao iz Nacionalne biblioteke, našao bih se u usnulom, odvratnom, provincijskom gradiću zvanom Lenjingrad. U kakvu je provaliju pala Rusija!“

Tuga za starom Rusijom može da objasni i mnogima uznemirujuću izjavu da je on „počasni antisemita“. Dostojevski je bio nacionalista-slavofil s izraženim antisemitizmom, oštro kritikujući ono što je nazivao „židovštinom“. Ista ta crta kod Spaskog potiče iz njegovog neprijateljskog stava prema preuzimanju Rusije 1917. od strane internacionalnog boljševičkog pokreta, čiji su mnogi lideri bili Jevreji. Ipak, imajući u vidu da su neki pripadnici starije generacije sovjetskih velemajstora i šahovskih funkcionera bili Jevreji i istovremeno članovi Komunističke partije, treba pretpostaviti da je Spaski razdvajao profesionalne odnose i istorijsku antipatiju.

Velemajstor Nikolaj Krogius se prisjeća kako je Spaski naglašavao da igra za Rusiju, a ne da svojim uspjesima veliča Sovjetski Savez. Krogius se s podsmijehom prisjeća: „Vlasti su to tolerišuće prihvatale (samo trenutno, kako su govorile)“. „Buržoaski nacionalizam“ — tako su službenici opisivali patriotizam Spaskog. KGB je takav stav smatrao „pogubnim i opasnim ostatkom prošlosti“. Ipak, kao velemajstor svjetskog nivoa, Spaski je uživao određeno strpljenje vlasti, koje se, međutim, nije odnosilo na obične građane ili one koji su imali direktan uticaj na javnost, poput pjesnika, pisaca, pozorišnih režisera i istoričara. Postojala je velika razlika između mogućnosti da šetaš ulicama Lenjingrada i igraš u inostranstvu — i progona u provinciju ili zatvaranja u psihijatrijsku ustanovu. Koliko je zapravo daleko Spaski otišao u testiranju granica državne tolerancije?

Kao što je poznato, Spaski nikada nije bio član Komunističke partije. Ali iz toga ne treba izvlačiti previše ozbiljne zaključke. Neki od aktera naše priče — velemajstori Averbah, Tajmanov i Štejn, partijski funkcioneri Baturinski, Abramov i Ivonin — bili su komunisti. Drugi — velemajstori Talj, Geler, Krogius i Smislov — nisu bili. Otac sovjetske hidrogenske bombe Andrej Saharov odbijao je uporna „pozivanja“ da postane član KPSS-a mnogo prije nego što je postao poznat kao disident, iako bi mu to donijelo veće prihode i razne privilegije od strane države. Spaski tvrdi da nikada nije bio pod takvim pritiskom; moguće je da su ga sa ideološke tačke gledišta jednostavno smatrali izgubljenim za njih.

-Nastaviće se-