Andy Soltis: Mihail Botvinik -Život i partije svjetskog šahovskog šampiona (43.nastavak)

43.nastavak

8. RAT

Samuil Vajnštein imao je hobij. Slušao je njemački radio i bio u mogućnosti da napravi zapanjujuću prognozu: Rat će izbiti 22. juna 1941. godine, nacističkom invazijom na SSSR, rekao je. Bio je potpuno u pravu, prisjetio se Botvinik u jednom od svojih posljednjih članaka. U njemu je pohvalio Staljina, „Vožda“, zbog toga što je pripremio svoju naciju za rat.

Presuda istorije je da je Sovjetski Savez bio loše, ako ne i kriminalno, nepripremljen. Međutim, u to vrijeme bilo je zločin reći bilo šta slično. Jedna od optužbi koja će poslati Vladimira Petrova, jednog od Botvinikovih protivnika iz 1940. godine, na smrt u Gulagu 1942. godine bila je da su ga čuli – očigledno drugi šahovski majstori – kako govori da Sovjetski Savez nije spreman za rat.

Botvinik, koji je bio opsjednut pravilnom pripremom za šah, samo je nagovijestio sovjetsku nepripremljenost kada je pohvalio „velikog vođu“ zbog njegove vještine u odbrani. „Staljinov ‘stil’ bio je kao stil onih šahovskih majstora koji se nađu u teškoj poziciji i zatim igraju s velikom snagom.“ Botvinik ovo nije napisao za svoju zaštitu 1941. godine. Napisao je to 1995. godine.

Međutim, morao je priznati očigledno: „Prvi dani rata bili su katastrofa“, napisao je. Lični gubitak bio je veliki. Njegov brat Isja, mobilisn u augustu, bio je u gradu Petroslavyanka 17. septembra kada je zaspao u skloništu. Nije čuo upozorenja o dolazećim bombama i bio je smrtno ranjen od ruševina padajućeg zida. Sahranjen je u krateru od bombe. Takođe, ubijeni su u ranim danima borbi njegova teta i ujak, kao i Vladimir Snegiriev, koji je poginuo u „narodnoj odbrani“.

Još jedan veliki gubitak za Botvinika bio je Aleksandar Iljin–Ženevski, koji je poginuo 3. septembra 1941. pokušavajući pobjeći iz Lenjingrada preko jezera Ladoga na istok.

Ipak, bilo je i preživjelih. Botvinikov 17-godišnji rođak Julij bio je četiri puta ranjen na ukrajinskom frontu i završio je rat kao stariji poručnik koji je komandovao baterijom. Kasnije je postao prvi posleratni šahovski prvak Lvova. Njegova fotografija krasila je šahovski klub u Lvovu zajedno s fotografijom njegovog poznatog rođaka.

Do avgusta, Lenjingrad je bio opkoljen s tri strane i pod intenzivnim zračnim bombardovanjem. Viktor Korčnoj, čiji je otac otišao na front na početku rata i nikada se nije vratio, živio je sa majkom na Litejnom 16. Sjedište tajne policije (tada poznate kao NKVD) bilo je omiljena meta njemačkih bombi od 200 kilograma i bilo je smješteno na Litejnom, opasno blizu njega. „Jedna od bombi pala je na našu kuću. Srećom, nije eksplodirala“, prisjetio se.

Botvinik je rekao da je otišao u regrutnu kancelariju u Lenjingradu, ali je dobio „bijelu kartu” (isključivanje) zbog slabog vida. Njegov zahtjev da bude poslan na front kao volonter je odbijen. Pošto je Politehnički fakultet bio na ljetnom odmoru, „pomagao je drugu da izgradi električni zračni filter za skloništa od bombardovanja.” Dok je slušao uzdizajuće govore optimističnog Staljina, otvorio se izlaz iz Lenjingrada: Gajane i drugi članovi Kirov baletskog ansambla dobili su dozvolu da se evakuišu u Molotov, bivši grad Perm, više od 900 milja daleko na Uralu. Njena porodica je mogla da ide s njom.

„Hajde da idemo zajedno. Možeš raditi kao inžinjer u odbrambenoj industriji,” rekla mu je Gayane.

Pitao je Lenjingradski regionalni partijski komitet šta da radi. „Tovariš Botvinik, doći će vrijeme kada ćete ponovo biti korisni sovjetskom narodu kao šahista. Otiđite,” rečeno mu je, prema Postizanju cilja.

Evakuacija je značila putovanje sa minimalnim stvarima. Botvinik je morao da se odrekne Emka automobila koji mu je dodeljen 1935. godine. Svakom članu njegove porodice bilo je dozvoljeno da ponese 50 kilograma ličnih stvari kada su ukrcani na Moskovsku železničku stanicu. Otišli su 19. avgusta, dva dana prije nego što su nacisti prekinuli željezničku liniju. U gradu Mga, čuli su udaljenu eksploziju „i dugo smo stajali” prije nego što je voz nastavio putovanje. Stigli su u Molotov nekoliko dana kasnije, dok je Mga pao 30. avgusta.

Njihov bijeg možda im je spasio živote. Među Botvinikovim protivnicima koji su poginuli u Lenjingradu tokom nadolazeće opsade ili drugdje bili su Vsevolod Rauzer, Nikolaj Riumin i Ilja i Abram Rabinovič. Jedan od najvećih gubitaka bio je njegov dugogodišnji podržavalac Samuil Vajnštajn: Botvinik je predložio da zajedno napuste Lenjingrad vozom 19. avgusta. „Ne, ostajem,” rekao je, a preminuo je u januaru 1942. godine.

-Nastaviće se-