Bobi Fišer ide u rat (21.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

21.nastavak

U 60-im godinama, dok se Spaski penjao na šahovski Olimp, državna ideologija sticala je sve veći značaj, usprkos promjeni generacija. Sovjetski lideri su vidjeli hitnu potrebu za širokim širenjem informacija o poslednjim dostignućima sovjetske države u nauci i naoružanju, o tome da su prvo pas, a zatim i sovjetski čovjek bili prvi u svemiru. Bili su im potrebni uspjesi u oblasti svakodnevnog života — sovjetske farmerke, nove stambene zgrade. I — sportske pobjede. U svojoj knjizi „Ruski um“ Ronald Hingli razmišlja o istorijski razvijenoj sposobnosti ruske nacije za ono što on naziva „prestižnim projektima“. „Talentovani u tako različitim oblastima kao što su šah, raketogradnja i sport, Rusi često postižu uspjeh, usmjeravajući zajedničke napore na prestižne projekte, od kojih su mnogi ne samo funkcionalno efikasni, već i impresivno opremljeni. Najvažniji dodatni cilj tih projekata je težnja da impresioniraju strane posmatrače u nadi da će biti zaslijepljeni i da neće primijetiti izuzetno skroman život koji vodi prosječan sovjetski građanin“.

Sovjetski građanin je gledao ulogu Spaskog kroz prizmu slogana „Naše — znači najbolje“, koji je, pored ostalog, odražavao dominaciju SSSR-a u svjetskom šahu. Do Rejkjavika je primao beskonačan broj pisama od sovjetskih građana koji su ga podsjećali na njegovu dužnost kao patriote da pobijedi imperijalističku Ameriku, koja je pokušavala uništiti sovjetsku šahovsku tvrđavu.

Partiji nije bila važna sama šahovska igra, već odbrana prestiža sovjetske države. „Naravno,“ kaže bivši predsjednik Ruske šahovske federacije, novinar Evgenij Bebčuk, „partijski moćnici su upravo to mislili. Morate umrijeti za Domovinu i za partiju. Što se tiče samih šahovskih partija, njima su se bavili samo šahisti. Imalo je značaja samo to što za stolom predstavljate Sovjetski Savez.“ Danas se smije, prisjećajući se tih pritisaka kojima su bili podvrgnuti učesnici studentskih turnira, kada su čitav tim okupljali u odjelu za propagandu i agitaciju CK.

„Sjedili smo ispred nekog predstavnika vlasti, koji nije imao pojma šta je šah. On je šetao po sobi. Nikitin, Spaski i ja smo mirno sjedili u tišini. On je govorio: ‚Vi shvatate odgovornost koja je na vama? Shvatate li da je ovo čast? Dobro to razumijete? Da ili ne?‘ Mi smo ćutali. On je nastavio: ‚Ko danas igra? A, Bebčuk, vi ste novinar. Vaše kolege shvataju šta treba da brane?‘ – ‚Da, oni shvataju.‘ – ‚Trebalo je bolje da im objasnite. Da li ispravno ili ne vide situaciju?‘“

Prije meča u Rejkjaviku, sumnje u to da li Spaski potpuno shvata svoju odgovornost pojavile su se na najvišem nivou. Viktor Baturinski je pozvan kod Aleksandra Jakovljeva, šefa odjela za propagandu i agitaciju CK, a kasnije desne ruke Mihaila Gorbačova. „Recite, da li Spaski razumije da nosi moralnu odgovornost pred sovjetskim narodom za ishod meča?“ – pitao je on. Baturinski je diplomatski odgovorio: „Nadam se da razumije“. Trideset godina nakon tog razgovora, potvrdio je da je bio licemjeran: bilo je jasno da Spaski o tome čak ni ne razmišlja.

Bivši pomoćnik glavnog vojnog tužioca, pukovnik Baturinski, svoj interes za šah i svoje pravno obrazovanje duguje jednom od osnivača sovjetske šahovske škole, Nikolaju Kriljenku, koji ga je inspirisao i za jedno i za drugo. Pukovnik Baturinski je služio u vojsci trideset pet godina. Bio je drugi po značaju u timu koji je istraživao britansko-američkog špijuna, pukovnika Olega Penkovskog. Baturinski je bio poznat kao „crni pukovnik“. Kada je Viktor Korčnoj napustio zemlju 1976. godine, rekao je da treba kazniti Baturinskog zbog njegovog aktivnog učešća u staljinističkim represijama.

Ovaj nekada glavni šahovski funkcioner, proveo je poslednje godine svog života oslabljenog vida i sluha u jednom od onih velikih, mračnih, sivih naselja koja okružuju Moskvu (umro je decembra 2002. godine). Čudio se kako neko može da ne shvata zašto Spaski nosi moralnu odgovornost za odbranu nadmoćnosti sovjetskog sistema. Odgovor mu se činio previše očiglednim da bi bio vrijedan diskusije. „Naravno, ovo je pitanje ideologije“.

Spaski je mnogo dugovao sovjetskoj državi, pa kako je mogao da ne prihvati — barem sa stanovišta vlasti — svoju odgovornost? A ako je negirao državni interes, u šta je onda vjerovao? Dva najvažnija faktora pomažu da se shvati karakter Spaskog i evolucija njegovih stavova: bio je etnički Rus i bio je Lenjingrađanin, stanovnik bivše prestonice imperije, prozora u Evropu, koji je Petar Veliki napravo. U „Zabilješkama iz podzemlja“ junak Dostojevskog naziva Sankt-Peterburg „najapstraktnijim i gradom sa najvećom namjerom na čitavom svijetu. U „prevodu“ sa književnog jezika, to znači da je grad bio most između svakodnevne realnosti života i čudnog, tajanstvenog, skrivenog svijeta.

Zapadna štampa je izdvajala Spaskog među drugim sovjetskim šahistima, jer je on za svog omiljenog pisca smatrao Dostojevskog. Spaski, obožavalac Dostojevskog, povoljan je kontrast sa Amerikancem Fišerom, koji je, ako je i čitao nešto osim šahovskih časopisa, to su bili samo stripovi. Neki na Zapadu mogli su pomisliti da Spaski rizikuje govoreći o takvim literarnim sklonostima. Međutim, njegova strast prema Dostojevskom nije bila zabranjena; pričalo se da je čak i Staljin volio „Besi” („Demoni“). Iako su neka djela Dostojevskog tokom 50-ih i 60-ih godina bila podvrgnuta cenzuri, 1971. godine, kada je piscu bilo 150 godina od rođenja, objavljeno je veliko izdanje njegovih djela.

-Nastaviće se-