Bobi Fišer ide u rat (19.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

19.nastavak

GLAVA 5
RUS IZ LENJINGRADA

Naš cilj je da život sovjetskih ljudi učinimo još boljim, još ljepšim, još srećnijim.
Leonid Brežnjev, 1971.

U Rusiji istina gotovo uvijek poprima sasvim fantastičan karakter.
Fjodor Dostojevski, „Neka zapažanja o laži“

Po mišljenju sovjetskog društva, Spaski je otputovao u Rejkjavik ne samo kao igrač, nego i kao simbol. Ipak, on nije bio idealan simbol — barem ne iz ugla vlasti. Spaski se izdvajao iz opšte slike, pripadajući više problematičnim elementima sistema. Zašto problematičnim? Odgovor na to pitanje može se pronaći širim sagledavanjem političkog i kulturnog konteksta sovjetskog života.

Namećući svoju volju, Komunistička partija nije djelovala u istorijskom vakuumu. U knjizi „Sovjetski Savez poslije pada Hruščova“, Arči Braun povlači paralele sa epohom carizma: tendenciju da se u ljudima učvršćuje vjera u jakog vođu, a ne u društvene strukture, stalna prijetnja haosa i visoka nagrada za lojalnost i jedinstvo. Uz to, postoje i sistemske karakteristike: jaz između vladajuće elite i građana, između inteligencije i naroda, državne mjere kontrole, poput unutrašnjih pasoša, tajnosti, cenzure, nadzora i progonstva. Strah od anarhije i njenih posljedica, potreba za redom koja je prožimala sve slojeve društva, stvorili su široko rasprostranjeno nepovjerenje prema liberalizaciji režima.

Staljin je umro 5. marta 1953. godine, ali Veliki teror koji je zemlja preživjela oblikovao je mentalitet svih narednih generacija sovjetskih ljudi, stvarajući društvo koje se neprestano prilagođavalo životnoj neizvjesnosti, nepravednoj i selektivnoj upotrebi moći. Petočasovni govor Hruščova na Dvadesetom partijskom kongresu tri godine kasnije i početak takozvanog „otopljavanja“ predstavljali su najvažnije događaje u životu Spaskog tog perioda, ali otvaranje kapija logora nije značilo i rehabilitaciju za hiljade bivših zatvorenika. Mnogi sovjetski građani vjerovali su da su ti „sigurno u nečemu bili krivi“. Sumnjičavost je lebdjela u vazduhu poput smoga, i kako piše autorka knjige „Noć kamena“, istoričarka Ketrin Meridejl, „među velikim nasljeđem Staljina, navika na budnost pokazala se najotpornijom“.

Hruščovljev govor izazvao je polemiku koja nije imala kraja. Demokratski pokret je u njemu vidio dokaz da režim može pasti, ali je cijena za to bila previsoka. Između dogmata i liberala započela je duga, teška borba koja nikad nije do kraja razriješena, dok je partija u međuvremenu pokušavala da pronađe način da zadrži svoju vlast nad svim aspektima života, a da se pri tom ne vrati varvarstvu staljinističke epohe.

Koje su bile granice lične slobode u tom periodu? One su se mogle sagledati jedino kroz reakcije vlasti na jalovom, vulkanskom pejzažu sovjetskog kulturnog života; neslaganje bi izbijalo, bilo ugušeno, pa bi ponovo izbilo. Od šahista se očekivalo isto što i od ostatka stvaralačke inteligencije: riječima Saveza pisaca — „da svim srcem posvete sebe idejama komunizma i da budu beskrajno vjerni cilju partije“.

Ujutro 14. oktobra 1964. godine, Hruščov je smijenjen s vlasti od strane Kosigina i Brežnjeva zbog „nerazumnih planova, površnih ideja, nepromišljenih odluka, postupaka koji nemaju veze sa stvarnošću, hvalisave i isprazne retorike, težnje da vlada dekretima, te odbijanja da uzme u obzir savremena dostignuća nauke i praktičnog iskustva“. Prosječna starost članova Politbiroa i Sekretarijata CK KPSS — kontrolnog državnog organa — koji su brojali dvadeset dva čovjeka, bila je oko šezdeset dvije godine. Brežnjev, rođen 1906. godine, ušao je u partiju 1931. Najmlađi član Politbiroa, Fjodor Kulakov, rođen je 1918. i bio je član partije od 1940. godine. Ti ljudi su bili kaljeni u kovačnici staljinističke epohe i navikli na surov jezik socijalizma. Novi slogan tog vremena glasio je da se „zahvaljujući naporima sovjetskog naroda, izgradnja socijalizma nastavljala čak i u vrijeme staljinističkih ‘iskrivljenja’“. Od svakoga ko bi se našao u javnosti, uključujući i šahiste, očekivalo se da podržava socijalističke vrijednosti.

U listu „Pravda“, tadašnji omladinski lider Sergej Pavlov pisao je da se režim suočio sa potrebom za „borbom protiv pojava nihilizma, nerazumnosti i drskog osporavanja autoriteta, zanemarivanja ili ignorisanja istorijskog iskustva starije generacije sovjetskih ljudi“. U tom trenutku vjerovatno nije mislio na šah, ali je, kao predsjednik Sportskog komiteta, kasnije odigrao ključnu ulogu u sagi Spaskog u Rejkjaviku.

Međutim, Arči Braun ukazuje na to da, iako je za vrijeme Brežnjeva kulturna sloboda bila potisnuta, u toj epohi nije došlo do potpunog zabrana slobodne intelektualne djelatnosti; vlast se prema tome odnosila pragmatično, shvatajući potrebu za većom otvorenošću u prirodnim naukama, a do izvjesne mjere i u društvenim, jer je ekonomija morala biti modernizovana. Postojale su i diplomatske perspektive razvoja, poput potrebe za uspostavljanjem odnosa sa Zapadom kako je rasla tenzija s Kinom. Ipak, ti brojni problemi nisu spriječili Brežnjeva da prijeti kako će intelektualci koji nisu voljni da služe izgradnji komunizma — dobiti ono što zaslužuju.

Kako su vlasti nametale svoje poglede? Kada je riječ o profesionalcima, to se radilo direktno preko državnih organizacija. Dok je Aleksandar Solženjicin sa gorčinom govorio da rukovodstvo Saveza pisaca vidi svoju ulogu u prenošenju ideja partije piscima, a ne obrnuto, Lev Abramov, koji je više od jedanaest godina (od sredine pedesetih) obavljao različite funkcije u šahu, dodjeljivao je sebi dvostruku ulogu: „Ja sam prenosio mišljenje igrača vlastima i istovremeno pokušavao da sprovodim opštu politiku naše partije i države.“ Polazio je sa stanovišta visoke državne odgovornosti i povjerenja. Kao građevinski inženjer, Abramov je na kraju svoje profesionalne karijere dostigao položaj glavnog inženjera na izgradnji saveznih odbrambenih fabrika. Njegovo iskustvo u komunikaciji s partijom i vladom značilo je da se Sportski komitet može osloniti na njega u razumijevanju toga kakva politika treba da bude, čak i kad nije javno iskazana.

Vlasti su imale na raspolaganju širok spektar batina i šargarepa za kontrolu nad elitnim igračima. Jedan od najmoćnijih mehanizama kontrole bilo je strogo partijsko upravljanje putovanjima u inostranstvo. Granice Sovjetskog Saveza bile su zatvorene, a narod nije imao zakonska prava da ih prelazi. Gorka sovjetska šala govorila je da postoje dvije klase sovjetskih građana: oni koji su dobili pasoš za inostranstvo — i svi ostali. Da bi dobio takav pasoš, čovjek je morao da dostavi iscrpno lično dosije, koje je uključivalo i partijsku potvrdu o njegovoj moralnoj i političkoj zrelosti. Čak i ako su sve prepreke bile savladane, pasoš je mogao biti uskraćen u posljednjem trenutku ili bi se saopštilo da se „izgubio“ u Ministarstvu inostranih poslova. Neostvareni putnik morao je da se izvini domaćinima, pozivajući se na službene obaveze, bolest ili porodične teškoće.

Velikani poput Davida Bronštajna i Eduarda Gufelda suočili su se s takvim „gubicima“ pasoša, što im je onemogućilo odlazak na međunarodne turnire. Čak ni Mihail Talj, bivši svjetski šampion iz Letonije, nije bio među nedodirljivima. Tokom olimpijade na Kubi 1966. godine, u noćnom klubu ga je neko udario flašom po glavi (kažu, ljubomorni momak dame s kojom je plesao), i završio je u bolnici, zbog čega je morao da preskoči nekoliko partija. Sljedeća olimpijada održana je dvije godine kasnije u Luganu. Talj je već bio na aerodromu s ostalim velemajstorima, kada mu je prišao zamjenik predsjednika Sportskog komiteta i rekao: „A vi, Mihail Nehemjeviču, možete da se vratite u Rigu.“

Šahovski funkcioneri tog perioda kategorički su negirali da su ograničenja primjenjivana kao kazna. Njihov odgovor bio je sljedeći: putovanja su ograničena zbog nedostatka sredstava. Na taj način, svi slučajevi ograničenja dobijali su sasvim uvjerljivo tumačenje — neko nije bio u formi, neko je već putovao u inostranstvo, neko je tamo bio nedavno i sada treba da ustupi mjesto drugom, podjednako pripremljenom kolegi.

-Nastaviće se-