Bobi Fišer ide u rat (17.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

17.nastavak

Tokom ovog teškog perioda, Spaski je često gubio, propuštao povoljne prilike, bio sklon melanholiji i pesimizmu. Međutim, 1962. godine njegov privatni život se stabilizovao i šahovski rezultati su se poboljšali. Dobio je razvod i upoznao Larisu Solovjovu, koja je postala njegova druga žena. Upoznali su se na plaži malog grada Zelenogorska i uskoro počeli da žive zajedno u istom stanu u Lenjingradu. 1966. godine usledilo je venčanje.

Novi trener, Igor Bondarevski, počeo je da radi sa Spaskim. Bondarevski je imao donske kozake za pretke, zbog čega je dobio nadimak „Kozak“. Iskustvo rata ostavilo je trag na njegovim nervima, sprečivši ga da u potpunosti iskoristi šahovsku nadarenost, a poslednji put je učestvovao na turniru 1963. godine. Spaski ga opisuje kao pronicljivog, živahnog, istraživačkog čoveka, sa plemenitim i poštenim manirima. Dodaje da je eksplozivna priroda Bondarevskog u kombinaciji sa „ambicijama i sujetom“ ometala mogućnost da oprosti greške drugima. Ipak, Spaski, koji ga je nazivao „faterom“, priznaje da su godine koje je proveo sa njim, od 1961. do 1969. godine, bile „najbolje u njegovom životu“ (Bondarevski je ostao njegov trener sve do 1972. godine). „Postao je moj prijatelj, iskusan mentor, odličan učitelj, izvrstan psiholog i, u određenom smislu, otac“. Strpljenje, disciplina, želja da se bori do poslednjeg pješaka — to su osobine koje je novi trener razvijao u svom učeniku.

Pod uticajem Bondarevskog, rezultati Spaskog su se postepeno poboljšavali. Krajem 1961. godine osvojio je šampionat SSSR-a: deset pobjeda, devet remija i samo jedan poraz. Sljedeće godine podelio je 2-3. mjesto na velikom turniru u Havani, a na šampionatu SSSR-a 1963. ponovo je bio u konkurenciji za prvo mjesto, ali je prepustio prednost velemajstoru Leonidu Štejnu. Spaski je počeo ozbiljno razmišljati o svjetskoj tituli, izjavivši svom treneru 1964. godine: „Postaću šampion“. Imao je na umu da oduzme krunu drugom sovjetskom šahisti, Jermenu Tigranu Petrosjanu.

Međuzonski turnir 1964. godine održan je u Amsterdamu, a dioba prvog mjesta sa Taljem, Smislovom i Larsenom dovela je Spaskog u krug pretendenata. Nakon optužbi za dogovor, koje je iznio Fišer, takmičenje kandidata nije bilo održano u formi turnira, već kao serija mečeva. Postojao je dodatni uslov: samo tri predstavnika SSSR-a mogla su da učestvuju u mečevima kandidata, pa je konkurencija među sovjetskim igračima na međuzonskom turniru bila oštrija nego među šahistima drugih zemalja. Naime, sovjetski učesnik morao je da završi kao treći kako bi ušao u krug kandidata, dok je ostalim učesnicima bilo dovoljno da zauzmu osmo mjesto. Spaski je smatrao da je to nepravedno.

Turniri sa velikim brojem igrača bili su uobičajeni oblik takmičenja. Međutim, Spaski nikada ranije nije učestvovao u dugotrajnim mečevima — seriji partija protiv jednog protivnika — i smatrao ih je fizički i mentalno iscrpljujućim. Ipak, 1965. godina postala je njegov annus mirabilis (godina čuda — lat.): postao je kandidat broj jedan, prvo pobijedivši Keresa u dramatičnoj borbi, zatim Gelera, a zatim i bivšeg svjetskog šampiona Mihaila Talja. Dakle, samo je Petrosjan sada dijelio Spaskog od titule svjetskog šampiona. Spaski nije bio njegov obožavalac, karakterišući Petrosjana kao kralja koji „vlada, ali ne upravlja“; svjetski šampion, ali ne i najjači na svijetu. Boris je bio svjestan čitave težine svog položaja: bio je siromašni student koji se suočavao sa socijalno i politički zaštićenim nacionalnim herojem Jermenije.

Meč 1966. godine održan je u Moskvi i, osim u šahovskim krugovima, bio je praktično ignorisan na Zapadu. Spaski je nastupio sasvim dostojno, izgubivši samo za jedan poen. Njegov stil i način igre Petrosjana bili su dijametralno suprotni. Direktna, otvorena, napadačka igra Spaskog, često nazvana „univerzalnom“, nije imala sistemskih slabosti: bio je uporan u napadu, čvrst u odbrani, oprezan u središnjici, grandiozan u završnici; sposoban i za maratonske borbe, i za zapanjujuće minijature.

-Nastaviće se-