David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
16.nastavak
Godine 1953. na turniru u Bukureštu, potreba da se rastane sa prvim trenerom opravdala se zapanjujućom pobjedom u 34 poteza nad izazivačem za titulu svjetskog šampiona, Vasilijem Smislovom. Ali u Rumuniji je naučio više nego samo da igra šah na najvišem nivou. Sve se dešavalo neposredno prije Staljinove smrti u martu, i odjeci njegove posljednje čistke — „slučaj ljekara“ — potresali su partiju i vladu. Na turniru je tada vodio mađarski velemajstor Laslo Sabo, i na sastanku sovjetskog tima njihov „komesar“ je pročitao telegram iz Sportskog komiteta: „Prestanite da se borite jedni protiv drugih. Odigrajte remije. Zaustavite Saboa.“ Briga Sportskog komiteta bila je suvišna, kaže Spaski: „Sabo je zaustavljen jer nije igrao dovoljno jako. Čak sam ga i ja pobijedio.“
Dvije godine kasnije, Spaski je osvojio Svjetsko omladinsko prvenstvo u Antverpenu, a sledeću godinu postao je bronzani na Prvenstvu SSSR-a i najmlađi šahista u istoriji koji je ušao u krug kandidata za svjetsku titulu. Na Turniru kandidata 1956. godine u Amsterdamu završio je kao trećeplasirani, čime je postao jedan od pet najboljih igrača svijeta — i to sa samo devetnaest godina! Ispred njega se otvarala obećavajuća budućnost, čiji je očigledan atribut bila slava.
Godinu ranije, 1955, upisao je Lenjingradski univerzitet, izabravši žurnalistiku umjesto matematike. Objašnjavao je da šahovska takmičenja ne ostavljaju dovoljno prostora za svakodnevno učenje, a ni sam nije smatrao da ima talenat za matematiku. O mladom studentu se tada govorilo kao o budućem svjetskom šampionu.
Zahvaljujući šahu, njegova porodica je izbjegla beskonačne redove za poboljšanje stambenih uslova, preselivši se iz sobička od četrnaest kvadrata u „dvorac“ — dvije sobe dvostruko veće površine.
Međutim, baš u trenutku kada se od njega očekivalo da učvrsti svoju poziciju u redovima svjetske elite, karijera ambicioznog mladića krenula je nizbrdo. Prelomni trenutak bila je partija protiv Mihaila Talja na Prvenstvu SSSR-a 1958. godine. Spaskom je bila potrebna pobjeda da bi se kvalifikovao za međuzonski turnir u Portorožu, ali je izgubio — i prvi put poslije nekoliko godina zaplakao.
Njegov budući protivnik u borbi za svjetsku titulu, Tigran Petrosjan, koji je takođe učestvovao na turniru, prisjeća se: „Kada sam prišao tabli, Spaski je podigao pogled ka meni. Bio je to pogled progonjene zvijeri.“
Spaski je vidio kako se lako milostivi osmijesi vlasti pretvaraju u mrke poglede. Iste godine, na ekipnom Svjetskom prvenstvu među studentima, u svom rodnom gradu, izgubio je na prvoj tabli od talentovanog Amerikanca Vilijama Lombarda, koji će kasnije biti sekundant Fišera na Islandu. Reprezentacija SAD-a je zauzela prvo mjesto. Zbog loše pripreme, Spaskom su zabranili da igra van zemlje na dvije godine. Dva puta zaredom nije uspio da se kvalifikuje na međuzonske turnire, a samim tim ni za turnire kandidata 1959. i 1962. godine. „Moj nervni sistem je bio potpuno uništen“, prisjeća se Spaski.
Pad u njegovoj igri poklopio se sa haosom u njegovim međuljudskim odnosima. Godine 1960. rastao sa Tolušem. Mihail Bejlin, koji je od 1967. do 1971. godine bio šef odjela za šah u Sportskom komitetu, priča: „Toluš je bio veoma potresen — nije imao vlastite djece, a čitavo vrijeme je posvećivao Spaskom. Saosjećao je sa ‘problematičnim adolescentima’ i mnogo je naučio Spaskog.“ Spaski odaje počast Tolušu:
„Moja igra je postala aktivna na čitavoj tabli. Maštovitost, intuicija, sposobnost žrtvovanja i taktika su se poboljšali. Skoro sam dostigao svoju maksimalnu snagu, ostajući hladnokrvan u kritičnim situacijama.“
Uticaj Toluša je bio dugotrajan. U meču za svjetsku titulu protiv Petrosjana, čak i nakon što su učitelj i učenik raskinuli, velemajstor Efim Geler je još uvijek primjećivao u igri Spaskog „otisak prstiju“ starog trenera. U kritičnom trenutku, pisao je Geler, „počele su da grme puške Kazimiriča.“
Ali posle osam godina provedenih zajedno, njihov odnos, prema riječima Spaskog, polako je došao na slijepi put. „Toluš je prigovarao da sam postao neukrotiva raketa.“ Trener je bio umoran od potrebe da stalno izvlači svog učenika iz nevolja sa školom, KGB-om i šahovskom federacijom. Postojali su i porodični problemi.
Godine 1959, uprkos želji Toluša, Spaski se oženio studentkinjom Filološkog fakulteta univerziteta Nadeždom Latincevom. Godinu dana kasnije rodila mu se ćerka Tanja. Bračni život nije bio lak: živjeli su kod Spaskog zajedno sa njegovom majkom, bratom i sestrom u „dvorcu“ površine dvadeset i osam kvadratnih metara. Ubrzo posle rođenja ćerke, Spaski je počeo insistirati na razvodu, kasnije objašnjavajući razlog: „Postali smo lovci suprotne boje.“ Njegova supruga nije pristajala na razvod i odbijala je da napusti „dvorac“. Počela je unutrašnja borba. Na kraju, preko sindikalnih kontakata, Spaski je pronašao stan za nju, i Nadežda je otišla. Ipak, postupak razvoda se odužio, što je, naravno, negativno uticalo na njegovo duševno stanje.
-Nastaviće se-