Bobi Fišer ide u rat (14.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

14.nastavak

Rezultati su bili impresivni. 1923. godine u zemlji je bilo registrovano samo hiljadu šahista. 1929. godine njihova brojnost porasla je na 150 hiljada! 1949. godine, četiri godine prije Staljinove smrti, turnir kolhoznika okupio je 130 hiljada učesnika. 1951. godine registrovano je milion igrača, a do kraja decenije — skoro dva miliona, a sredinom 60-ih — tri miliona.

Odmah nakon Drugog svjetskog rata, na zadovoljstvo Staljina („Mladići, momci“, pisalo je u njegovoj poruci), sovjetski tim je dva puta pobijedio Sjedinjene Države, međutim, najviša nagrada — šahovska kruna — još je čekala svoj čas. 1945. godine titula svjetskog šampiona pripadala je ruskom emigrantu Aleksandru Aljehinu. On nije bio onaj koga su Sovjeti smatrali svojim, jer je (s njihovog stanovišta) imao hrabrosti da stalno osuđuje boljševističku revoluciju.

Tokom rata, Aljehin, koji je živio u Francuskoj, osramotio je sebe dozvolivši nacistima da koriste njegovo ime za propagandu rasističkih stavova. Njegova reputacija bila je uništena, a u martu 1946. godine ovaj dominantni šampion umro je u samoći u hotelu portugalskog odmarališta Eštoril. Na fotografiji, snimljenoj nakon njegove smrti, sjedi za stolom u kaputu, a pred njim je šahovska tabla. 1948. godine Međunarodna šahovska federacija organizovala je turnir kako bi se utvrdilo ko će biti nasljednik Aljehina. Na njemu je učestvovalo pet najboljih igrača svijeta: Botvinik, Smislov i Keres iz SSSR-a, Reševski iz SAD-a i bivši svjetski šampion Maks Eve iz Holandije.

Pobjednik je bio Mihail Botvinik, tipičan primjer staljinističkog modela građanina, ako se ne računa to što je bio Jevrejin; međutim, među sovjetskim šahistima bilo je mnogo Jevreja — po porijeklu, ali ne i po vjerskoj praksi. „Po krvi sam Jevrejin, po kulturi — Rus, po obrazovanju — sovjet“, govorio je Botvinik (u devetoj godini odlučio je da postane član Komunističke partije). Državi su uspešni jevrejski sportisti donosili dvostruku korist: oni su svjedočili i o prednostima političkog sistema, kao i o odsustvu antisemitizma u Sovjetskom Savezu.

Nakon što je Botvinik postao igrač broj jedan, titula svjetskog šampiona tokom četvrt vijeka prelazila je od jednog sovjetskog igrača do drugog. Dva puta je gubio titulu, dva puta je vraćao. On je bio prvi među jednakima u generaciji jedinstvenih talenata koji su se pojavili na ogromnoj teritoriji poslijeratnog Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika.

Šahom se upravljalo kroz Državni komitet za fizičku kulturu i sport i još moćniji ideološki odjel CK partije. Lev Abramov, koji je jedanaest godina predvodio odjel šaha u Sportskom komitetu SSSR-a 50-ih i 60-ih godina, davao je Botviniku misiju da ojača ideološku važnost šaha. „U šahu smo postigli veće uspjehe nego u svim drugim oblastima. Upravo se šah smatra opipljivim dokazom da sistem funkcioniše, i zato se na njega moglo potpuno osloniti. On je jedna od osnova države.“ Prema riječima velemajstora Marka Tajmanova, sovjetske vlasti su izgradile svoju propagandnu doktrinu na tri osnovna stuba: „šah, cirkus, balet. U svemu tome Sovjetski Savez je bio daleko ispred Zapada.“

Dok su baletski plesači i klovnovi zabavljali svjetsku publiku, na šahovskom Olimpu vladali su predstavnici SSSR-a. Prvi put Botvinik je izgubio od ozbiljnog i vrlo muzikalnog Vasiliја Smislova, poznatog po svom prelijepom baritonu. Zatim je došao Mihail Talj, taktički genije, čije su partije bile preplavljene brilijantnim kombinacijama. Za njim je uslijedio Tigran Petrosjan, čiji je stil bio zasnovan na dubokoj, ali ne previše sjajnoj strategiji čvrste igre. Njegov nasljednik Boris Spaski postao je prvi sovjetski šampion kojem je bilo potrebno da brani svoju titulu u borbi protiv stranaca.
Kako je, nakon rata i evakuacije, Spaski pronašao svoju šahovsku budućnost? Poput Fišera, Spaski je bio drugo dijete u porodici gdje je praktično bio odsutan otac. U kratkoj autobiografiji koju je svjetski šampion dostavio Janu van Riku za knjigu „Velika strategija“, govori o svojoj majci, Ekaterini, koja je potekla iz seljačke porodice, bila vanbračno dijete i odrasla uz svoje kumove. Bila je slabo obrazovana, duboko religiozna žena i, kako Spaski priča, u dobrom raspoloženju voljela je da pjeva pjesme koje su nastale nakon građanskog rata, „s optimističkim duhom. Ja sam, međutim, volio da slušam ruske narodne“. Spaski se sjeća kako je u očajničkoj želji da pomogne svojoj porodici, majka tražila podršku od poznatog starca Serafima Virickog. „Starac je pogledao majku i rekao: ‘Smiri se. Uskoro će sve biti dobro.’“

Njegov otac, Vasilij, bio je građevinar, počevši kao radnik na gradilištu i, nakon nekog vremena, napredujući prvo do vođe grupe, a zatim do brigadira. Poticao je iz porodice sveštenika, na što je Spaski bio ponosan. Njegov djed, sveštenik, bio je izabran iz Kurske gubernije u Četvrtu Dumu 1916. godine. Nikolaj II mu je lično uručio zlatni krst. Spaskog često nazivaju napola Jevrejinom. On je objasnio autorima da u tome nema ni dijela istine i bio je iznenađen odakle je poteklo to mišljenje.

Godine 1944. roditelji Spaskog su se razveli. Vasilij je napustio ženu i troje dece, Georgija, Borisa i Iraidu, mlađu sestru koja je rođena te godine i kasnije postala briljantan šahista, nekoliko puta pobedivši na ženskom šampionatu SSSR-a. Ekaterina je usamljena započela borbu za opstanak, radeći dok nije povrijedila leđa noseći četrdeset kilograma teške vreće krompira. Vasilij je nastavio da pomaže koliko je mogao, održavajući kontakt s djecom.

-Nastaviće se-