Bobi Fišer ide u rat (13.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

13.nastavak

GLAVA 4.
DJECA TERORA

Šah bez sumnje potvrđuje nadmoć socijalističke kulture nad propadajućom kapitalističkom kulturom.
Aleksandar Kotov i Mihail Judovič. „Sovjetska šahovska škola“

Boris Spaski je rođen u Lenjingradu 30. januara 1937. godine, u samom jeku sumnji, prijava, hapšenja, mučenja, optužbi i smrtnih presuda Velikog terora – staljinističkih represija koje su nastojale iskorijeniti mitološku mrežu urota protiv sovjetske države.
Rodni grad Spaskog, Lenjingrad, Staljin je vidio kao centar imaginarnih intriga, protiv kojih je djelovao s izuzetnom okrutnošću.

22.juna 1941. godine Adolf Hitler je počeo sprovođenje plana „Barbarosa“, masivnog kopnenog i vazdušnog napada na Sovjetski Savez. Firer je pridavao posebnu važnost zauzimanju Lenjingrada – grada koji je nazvao „kolijevkom boljševizma“. 8. septembra Lenjingrad je bio podvrgnut najjačem bombardovanju; zapaljive bombe su uništile skladišta hrane. Suočeni sa glađu, gradske vlasti organizovale su evakuaciju hiljada djece. Sa svojim sedmogodišnjim bratom Georgijem, četvorogodišnji Boris Spaski je završio u Kirovskoj oblasti, u sjeni Uralskih planina. „Na sreću, naš voz nisu bombardovali“, priča on. Tada je prvi put upoznao šah, posmatrajući igru drugih stanovnika dječijeg doma. 1943. godine roditelji su se spasili iz blokiranog grada i odveli djecu u Sverdlovku, koji je bio četrdesetak kilometara od Moskve, spašavajući ih od gladi.

Lenjingrad je prošao kroz opsadu koja je trajala 900 dana i završila u januaru 1944. godine. Za to vrijeme umrlo je oko milion stanovnika: 200.000 od artiljerijskih granatiranja i vazdušnih napada, a ostali od gladi i hladnoće, jer je zimi temperatura bila ispod 20 stepeni. Preživjeli su bili previše iscrpljeni da bi sahranjivali mrtve, ili su sami odlazili u grob za njima. Budući protivnik Spaskog, mladi Viktor Korčnoj, preživio je samo zato što su mnogi njegovi bližnji poginuli, ostavivši svoje prehrambene kartice. „Da li smo bili jači i izdržljiviji zahvaljujući našoj prošlosti?“, postavio nam je Korčnoj retoričko pitanje. „Naprotiv. Samo zamislite šta bi moje generacija mogla postići bez tih udaraca sudbine.“

Vraćajući se u Lenjingrad 1946. godine, devetogodišnji Spaski je vidio oko sebe mjesečev pejzaž — razaranja nakon povlačenja njemačke vojske bila su grandiozna. Predgrađa su bila izbrisana s lica zemlje. Na mjestu gustih šuma stajala su usamljena stabla. Carsko Selo, u godini Spaskog rođenja preimenovano u čast Aleksandra Puškina, bilo je prekriveno svježim grobovima, a od jedinstvene Katarinske palate u baroknom stilu ostali su samo zidovi. Prema riječima pisca Ilje Erenburga, sve zgrade u gradu bile su oštećene, na svakoj su bile vlastite rane i ožiljci.

Među tim ruševinama, šah je dao gotovo siromašnom Spaskom mogućnost komunikacije, sredstvo za život i toliko potrebno osjećanje reda.

Ni u jednoj zemlji svijeta šah nije pružao djetetu takvu finansijsku pomoć kakvu je dobio Spaski. I ni u kojoj drugoj zemlji šah nije bio smatran dijelom državnog sistema, a uspjeh igrača nije se smatrao simbolom njegove nadmoćnosti. U Sovjetskom Savezu, šahovski zvijezde su bile uzdizane do neba i koristile su različite privilegije; imena najboljih igrača bila su široko poznata, rezultati njihovih nastupa objavljivani su u novinama, a njih su prepoznavali na ulicama.

Zvanično priznanje šaha počelo je još prije revolucije 1917. godine. Neki ruski carevi odobravali su šahovsku igru; car Nikolaj II je dodijelio prva zvanja „velemajstora“ petorici legendardnih pobjednika velikog Sanktpetersburškog turnira 1914. godine: Emanuilu Laskeru, Hozeu Raulu Kapablanki, Aleksandru Aljehinu, Frenku Maršalu i Zigbertu Tarrašu. Nakon revolucije, pojavila se ideja da se šah smatra socijalističkim sportom. Tri godine kasnije, jaki šahista Aleksandar Iljin-Ženevski, stari boljševik, koji je igrao šah sa Lenjinom tokom svog progonstva, postavljen je u Moskvi za glavnog komesara Glavnog upravljenja Vsevobuča — organizacije koja je obučavala mlade fabričke radnike za Crvenu gardu, a kasnije i za Crvenu armiju, trenirajući ih i pružajući im vojna znanja. Fizičke vježbe obuhvatale su različite vrste sportova: igre sa loptom, atletiku, plivanje, boks itd.

Iljin-Ženevski je smatrao da šah može preuzeti političku ulogu i da treba da postane jedan od elemenata ideološke borbe. U SSSR-u, pisao je on, „šah ne može biti apolitičan kao u kapitalističkim zemljama“. Sport poboljšava disciplinu, uči strpljenju, samokontroli, izdržljivosti i snazi volje, oštri i jača um. Šah, kao ništa drugo, pomogao bi podizanju kulturnog nivoa proletarijata, oštrio umove radnika, pružajući im ideološki zdrav odmor nakon napornog radnog dana u fabrici ili na kolektivnoj farmi.

Godine 1924. organizovana je Svesavezna šahovska sekcija pri Visokom Savjetu fizičke kulture. Njen predsjednik postao je Nikolaj Krilenko, nizak, ćelav, snažno građen boljševik-lenjinista, koji je inspirisao mase na borbu tokom Oktobarske revolucije. Tokom Građanskog rata Lenjin ga je postavio za Vrhovnog komandanta i narodnog komesara. Kasnije je postao predsjednik Vrhovnog tribunala i tužilac RSFSR-a, ulivajući strah u okrivljene i šaljući ih na smrt, a 1938. godine i sam je pao kao žrtva represija.

Za četrnaest godina zajedničkog rada sa Iljinom-Ženevskim, Krilenko je stvorio produktivan šahovski sistem. „Moramo jednom zauvijek da okončamo apolitičnost šaha… Moramo da organizujemo udarne brigade šahista i odmah počnemo da provodimo petogodišnji plan“, izjavio je on. Stotine šahovskih stručnjaka počele su da primaju platu od države. Slali su ih u najudaljenije krajeve sovjetske imperije da propagiraju šah i privlače nove pristalice. Krilenko je osnovao šahovski časopis „64“, koji izlazi i danas. Glavne centralne novine, kao što su „Pravda“ i „Izvestija“, otvorile su redovne šahovske sekcije.

-Nastaviće se-