
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
11.nastavak
Mržnja je bila jedan od mehanizama pomoću kojih je Fišer komunicirao sa svijetom izvan šahovske table. Mogao je postati velemajstor mržnje. Jednom kad bi se pojavila, više je nikad nije preispitivao; Fišer nije imao koncept oproštaja.
Nakon turnira na Kurasau, njegova sumnjičavost i animozitet prema Sovjetskom Savezu na kraju su prerasli u maniju. Govorio je da mu je cilj tokom kvalifikacionog ciklusa za svjetsko prvenstvo i u meču protiv Spaskog bio da pokaže Sovjetima „gdje im je mjesto“. Sovjetski šahisti nisu bili samo „prevaranti“ koji su uživali sve prednosti državne podrške, već su za njega predstavljali i ličnu prijetnju. Ovo uvjerenje odvuklo je Fišera u svijet fantazije: morao je biti na oprezu u slučaju da mu pokušaju nešto staviti u hranu, i brinuo se pred letove, bojeći se da bi Sovjeti mogli pokvariti avion.
Mrzio je Jevreje. Mnogo prije Rejkjavika, upućivao je antisemitske komentare i izražavao divljenje Adolfu Hitleru šahistkinji Lini Grumet, koja je u Los Anđelesu organizovala simultanku kada je Fišer imao sedamnaest godina, a 1967. ga je i ugostila na nekoliko mjeseci nakon njegovog preseljenja na pacifičku obalu. Pošto je Regina bila Jevrejka, prema jevrejskim zakonima i sam Fišer je bio Jevrejin, ali on je to uvijek poricao. Kada je otkrio svoje ime u spisku poznatih Jevreja u „Jevrejskoj enciklopediji“, napisao je pismo uredniku u kojem je objasnio koliko ga je takva greška potresla i zahtijevao da se njegovo ime ubuduće izbriše iz bilo kakvih pomena u toj enciklopediji. On nikada nije bio niti će ikad biti Jevrejin!
Moguće je da Fišerovo odbijanje da prihvati sopstvenu nacionalnost zapravo potiče iz odbacivanja svoje majke, iako je ona djelovala prilično udaljeno od religije (iako se obraćala jevrejskim humanitarnim organizacijama radi pomoći svojoj djeci). Ipak, Fišer je pravio razliku između mržnje prema judaizmu kao religiji i prema Jevrejima kao etničkoj grupi, s jedne strane, i odnosa prema konkretnim osobama, s druge strane. Imao je prijateljske odnose sa jevrejskim šahistima iz SAD-a i SSSR-a.
Već smo se dotakli jednog od ključnih aspekata Fišerove ličnosti. Naravno, svi velemajstori žele da uslovi tokom partije budu što povoljniji. Međutim, u istoriji šahovskih takmičenja niko nije postavljao tako stroge zahtjeve kao što je to činio Fišer, niti je bio spreman da rizikuje sve kako bi ih ostvario.
Bio je izuzetno osjetljiv na buku, osvjetljenje, boju šahovske table i blizinu publike. Šuštanje ili nered u sali za njega nesu bili obični izvori iritacije, kao kod većine šahista — kod njega su mogli izazvati snažan stres, koji bi s vremenom rastao. Fišer bi bez sumnje odobrio jedno njemačko izdanje pod naslovom „Priručnik za publiku šahovskih turnira“, koje se sastojalo od tri stotine praznih stranica, a na posljednjoj je bilo odštampano samo: „TIŠINA!“

Fišer 1970. godine: volja za pobjedom
Što se tiče osvjetljenja table, ono nije smjelo biti ni previše jako, ni previše slabo, jer bi, govorio je on, u suprotnom bilo nemoguće skoncentrisati se.
Međutim, Fišerova moć koncentracije bila je fenomenalna. Ponekad bi gnjevno pogledao ka publici kad bi čuo šapat ili šuštanje omota bombone, ali u drugim slučajevima ne bi uopšte obraćao pažnju na kretanje publike ili lupanje vrata. U restoranima bi postavljao džepni šah na sto i potpuno se isključivao iz spoljnog svijeta. Na turnirima bi šahisti, nakon što povuku potez, šetali, posmatrali druge partije ili razgovarali s poznanicima. Fišer je, međutim, najveći dio vremena provodio u stolici, nagnut nad tablom ili zavaljen unazad: glava nagnuta u stranu, duge noge u krupnim cipelama ispružene ispod stola, a pogled mu je bukvalno prodirao kroz polja table, figure i njihovu postavku.
Kao odgovor na česta negodovanja da učesnici turnira moraju da igraju po njegovim uslovima, Fišer je s punim pravom mogao da primijeti da upravo njegovo prisustvo privlači toliku pažnju publike; da nije bilo ograničenja, gledaoci bi potpuno opkolili njegov sto. Štampa nije tražila slike Smislova ili Gelera, ni Petrosjana, Larsena, Olafsona ili Portiša — svi su željeli samo Fišera. Fotoreporteri bi ga odmah po dolasku na turnir počeli pratiti i ne bi ga ostavljali do samog polaska.
U Fišerovim zahtjevima za određenim osvjetljenjem i potpunom tišinom može se naslutiti još jedan motivacioni sloj. Djelovalo je kao da teži potpunoj kontroli. Kada bi iznudio ustupke od organizatora i obezbijedio da se njegovi uslovi poštuju, time je kao da potvrđivao svoju moć nad njima. Čak i kada bi organizatori turnira činili sve što je u njihovoj moći kako bi spriječili njegove prigovore — na primjer, unaprijed obećavali da će publika biti udaljena od bine — Fišer bi i dalje nalazio poneki nedostatak u pripremi. Konstantno bi testirao njihovo strpljenje: mogao je, recimo, iznenada i bez objašnjenja promijeniti mišljenje, postaviti nove uslove ili, obrnuto, potpuno zanemariti prethodnu žalbu, kao da nikada nije ni postojala.
Fišerov odnos prema novcu djelovao je podjednako zagonetno. Smatrao je da njegovi honorari treba da budu na nivou prihoda sportskih zvijezda poput Arnolda Palmera ili Džoa Frejzera. Bez obzira na to što šah nikada nije bio rame uz rame ni sa stonim tenisom, a kamoli sa golfom ili boksom. Nije bilo važno što šah, sa svojom ograničenom publikom i slabom sponzorskom podrškom, nije imao čvrstu finansijsku osnovu izvan Sovjetskog Saveza. Fišer nije krio da mu je cilj da se obogati. Govorio je o tome otvoreno, toliko da su se čak i Amerikanci ponekad crvenjeli. „Zanimaju me samo šah i novac“, rekao je novinaru italijanskog lista „Corriere della Sera“. Njegovi stalni zahtjevi za novcem bili su još upadljiviji u Evropi, gdje se isticanje finansijske koristi smatralo nepristojnim i vulgarnim.
Prilikom razmatranja nagradnih fondova koje su nudili gradovi-kandidati za mečeve protiv Tajmanova, Larsena i Petrosjana, Fišer je jednostavno izjavio da treba igrati u onom gradu koji najviše plati. U pismu upućenom perspektivnom šahisti Volteru Braunu iz januara 1971. godine — u kojem ga poziva da postane njegov stalni menadžer i pomoćnik — Fišer tvrdi da je šah „samo sredstvo za zarađivanje novca“. Bez imalo vidljive ironije, on piše da šahisti nikada ne postaju bogati zato što ih njihova egocentrična priroda tjera da rade sami. Ipak, mogućnosti za bogaćenje u šahu, po njegovom mišljenju, bile su istinski bezgranične. U šahovskom biznisu, kaže on, može se zaraditi sto hiljada dolara već prve godine, a sledeće tu sumu udvostručiti.
-Nastaviće se-