Andy Soltis: Mihail Botvinik -Život i partije svjetskog šahovskog šampiona (32.nastavak)

32.nastavak

U međuvremenu, Kapablanka je prekinuo partiju s prednošću kvaliteta i pješakom na liniji „a“ koji je stigao do šestog reda. Tokom pauze Botvinik je zatekao Gajane u suzama, jer je napetost konačno prestala. „Sad kad je turnir završen, mogu plakati,” rekla je.

Kad su se vratili u salu za igru, dočekalo ih je malo čudo. Na Kapablankinoj demonstracijskoj tabli stajala je pozicija s mrtvim remijem, s topovima i raznobojnim lovcima. Kada je partija završila, Botvinik je ponovio svoj uspjeh iz Moskve 1935. godine, podijelivši prvo mjesto na najjačem turniru te godine.

Mnogo opuštenija Gajane kratko je govorila na engleskom jeziku tokom završnog banketa, a ostali gosti su, kako se Botvinik prisjetio, udarali nogama o pod i prstima po stolovima „kao znak odobravanja“. Nakon turnira Aljehin mu je odao priznanje, napisavši za Manchester Guardian da Botvinikov rezultat potvrđuje kako je on „najvjerovatniji“ kandidat za titulu svjetskog prvaka.

U svojim kasnijim godinama Botvinik je pokušavao umanjiti značaj svojih političkih veza. „Ali to je očigledno,“ rekao je Viktor Korčnoj za New in Chess. „On je bio prvi Sovjet koji je dobio automobil. Osoba koja je primila telegram od velikog Staljina kada je podijelio prvo mjesto u Nottinghamu!“ Botvinikov nećak Igor ispravio je Korčnoja, napomenuvši da je telegram u Botvinikovo ime poslat Staljinu kako bi ga obavijestio o Botvinikovom uspjehu u Nottinghamu.

Ipak, njegov rezultat bio je proslavljen u Moskvi, gdje je Krilenko organizovao izdavanje posebnog biltena turnira i priredio niz formalnih i neformalnih počasti za Botvinika po njegovom povratku. Prezidij Centralnog izvršnog komiteta, tada najviše upravno tijelo SSSR-a, dodijelio mu je Orden časti.

Aleksandar Čevrjakov, jedan od predsjednika komiteta, izjavio je da je turnir u Nottinghamu unaprijedio „cilj socijalističke revolucije.“

„Zaista visoka pohvala!“ prisjetio se Botvinik.

Od Levenfiša do Avra

Botvinik je odbio da učestvuje na 10. Sovjetskom prvenstvu, koje je održano u Tbilisiju od aprila do maja 1937. godine, pravdajući se time da „brani svoju tezu.“ Tehnički gledano, odbrana teze održana je na Politehničkom institutu 28. juna. Ipak, njegovo odbijanje da igra u Tbilisiju razbjesnilo je neke od njegovih pokrovitelja. Među njima je bio i Aleksandar Iljin–Ženevski, koji se nakon povratka iz Praga 1935. godine našao na diplomatskoj poziciji unutar tajne policije NKVD-a. „Osudio me,“ prisjetio se Botvinik u djelu Postizanje cilja, „a Krilenko mi je poslao prijeteći telegram,“ u kojem je stajalo: „Izložiću tvoje ponašanje pred Centralnim komitetom.“

Izraz „prijetnja“ mogao je imati zlokobno značenje jer je SSSR tada ulazio u najmračniju eru – period Velikog terora. Ipak, u svojim memoarima Botvinik je nastojao prikazati da je Zapad izmislio suđenja koja su trajala 20 minuta i završavala smrtnim kaznama. Naveo je da je britanska štampa „vodila intenzivnu antirusku kampanju“ u vrijeme turnira u Nottinghamu.

Ovo je bila prikrivena referenca na strani izvještaj o zloglasnom suđenju 14 visokih članova Komunističke partije i Staljinovih rivala, među kojima su bili Lev Kamenjev i Grigorij Zinovjev. Suđenje je održano upravo tokom turnira u Nottinghamu. Optuženi su proglašeni krivima i strijeljani na dan partije Botvinik–Vidmar. Pred kraj života Botvinik je rekao Genadiju Sosonku da su izvještaji o desetinama miliona žrtava kolektivizacije i Gulaga bili nevjerovatni. „Postojali su logori, naravno, ali mnogi su se vratili iz logora, vrlo mnogo, uključujući neke moje prijatelje,“ rekao je.

Drugom intervjuistu, Sari Hurst, rekao je sasvim ravnodušno: „Masovne represije počele su 1937. godine. Te godine bio sam veoma zauzet turnirima i pisanjem doktorske disertacije, tako da ih nisam osjetio.“

Ali, posljedice užasne kampanje bile su očigledne. Moćni partijski funkcioneri koje je Botvinik poznavao i pridobijao počeli su nestajati. Grigorij Ordžonikidze, koji je Botviniku poklonio automobil, počinio je samoubistvo 18. februara 1937. godine.

Aleksander Čevrjakov, koji mu je 1936. godine dodijelio Orden časti, počinio je isto 16. juna 1937. godine. Aleksandar Kosarev iz Komsomola bio je strijeljan do 1939. godine.

Čak su i šahisti postali žrtve. Pjotr Izmailov, jedini igrač koji je imao rezultat 2–0 protiv Botvinika, bio je tajno suđen 28. aprila 1937. godine i strijeljan istoga dana nakon suđenja koje je trajalo samo 20 minuta. Optužbe su uključivale putovanje na šahovski turnir u Lenjingrad kako bi podržao zavjeru „kontrarevolucionarne trockističko-fašističke terorističke organizacije“ s ciljem ubistva Staljina, partijskog šefa Lenjingrada Andreja Ždanova i drugih.

Ostali Botvinikovi protivnici, uključujući Arvida Kubela, Vladimira Petrova i Mihaila Šebaršina, nestali su u Gulagu i nikada se nisu vratili.

Još jedan igrač s kojim se Botvinik suočio, Andrej Batujev, nije se usudio otkriti najosjetljiviju porodičnu tajnu: bio je praunuk samog Lenjina. U 1920-ima to bi izazvalo poštovanje, ali 1930-ih to ga je stavilo u opasnost zbog Staljinove duboko ukorijenjene ljubomore prema vođi Revolucije. Batujev, prirodnjak koji je u malom stanu u Lenjingradu držao širok spektar divljih životinja, uključujući majmune, papagaje i zmije, otkrio je tu porodičnu povezanost tek u relativno sigurnim poststaljinističkim 1970-im godinama.

-Nastaviće se-