David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
10.nastavak
Dio tog destruktivnog uticaja odnosio se na Fišerovo ponašanje tokom igre. Visok (182 cm), samouvjeren, svuda je upadao u oči svojom upečatljivom figurom. Bivši predsjednik Šahovske federacije SAD Don Šulc kaže da „gledajući ga za tablom, pomislili biste: ‘Ovaj momak sigurno pobjeđuje’“. To što Fišer nije težio remiju i rijetko ga je prihvatao (samo ako je pozicija bila nejasna), povećavalo je mentalni napor njegovih protivnika u borbi protiv njega.
Pisac Artur Kestler, koji je izvještavao sa meča protiv Spaskog u Rejkjaviku, izmislio je za opis Fišera neologizam „mimofant“. „Mimofant je hibrid, nešto između mimoze i slona (elephant). Takvo biće je ranjivo kao mimoza kad su mu osjećanja povrijeđena, a debelokožno kao slon kad su u pitanju osjećanja drugih.“
Nema sumnje da je Fišer, uživao u osjećaju potpune moći nad svojim protivnikom. Takva ličnost nije imala grižu savjesti zbog uticaja koji je imala. U pismu prijatelju-šahisti, govoreći o olimpijadi u Bugarskoj 1962. godine, prisjeća se partije s velikim Mihailom Botvinikom. Na kraju je završena remijem, jer je Fišer upao u zamku (nakon čega je Botvinik „odahnuo glasno, samouvjereno ustao od stola, kao kakav junak, i otišao krupnim, teškim koracima“). Ipak, veći dio partije inicijativa je bila kod Fišera, i u pismu on sa zadovoljstvom opisuje Botvinikovo stanje, podsmjehujući se kako je ovaj „dahtao, crvenio se, blijedio“, dodajući da je „izgledao kao da umire“.
U tome je bio paradoks. Šahiste često dijele na objektivne i subjektivne: na one koji igraju protiv figura i one koji igraju protiv protivnika. Ipak, u razrijeđenom vazduhu velemajstorskog šaha, gdje su stil i otvaranja svakog igrača dobro poznati, ne može postojati tako precizna podjela – neizbježna je mješavina oba pristupa. Fišer je bio jedan od onih koji su definitivno igrali protiv figura. Bila mu je prijatna patnja protivnika, ali ona nije bila neophodna da bi uživao u igri. Neki su smatrali da je, iz Fišerove perspektive, jedina pogrešna stvar u šahu bila ta što je s druge strane table moralo postojati živo biće koje igra poteze.
U srednjoj školi Erasmus-hol Fišerov koeficijent inteligencije iznosio je 189, i bilo je potpuno jasno da je sposoban za velika intelektualna dostignuća u šahu. Fišer je imao nevjerovatnu memoriju. Mogao je da se prisjeti svih svojih odigranih partija, uključujući i onih brzopoteznih. Velemajstori su bili zapanjeni kada bi ih podsjetio na blic partije koje su igrali prije više od deset godina. Njegove sposobnosti su se protezale i van šahovske table. Postoji priča o tome kako je jednom čuo razgovor na nepoznatom jeziku, a zatim ga u potpunosti ponovio.
To je bio intelekt koji nije imao veze sa znanjem ili mudrošću. Fišer nije bio „obrazovan“, loše se snalazio u aktuelnim događajima, nije bio „kulturan čovjek“ i nije pokazivao nikakvu želju da to postane. Niko ne bi nazvao Amerikanca zrelim, odraslim čovjekom. Oni koji su dobro poznavali Fišera, bili su zapanjeni potpunim nedostatkom njegovog socijalnog i emocionalnog razvoja.
Imao je siromašan smisao za humor, nije koristio ironiju ili sarkazam, nikad se nije igrao riječima niti pravio dosjetke. Sve je shvatao bukvalno. Jugoslovenski šahovski novinar Dimitrije Belica prisjeća se kako je 1959. godine vozio u istom autu kroz Cirih sa Fišerom i budućim svjetskim šampionom Mihailom Taljem. Vozač je jurio ogromnom brzinom. „Fišer je rekao: ‘Pažljivo, možemo da se slupamo’. Ja sam se našalio da, ako poginemo, sutra će novine širom svijeta izaći s naslovima: ‘Dimitrije Belica poginuo u saobraćajnoj nesreći zajedno sa dva putnika’. Talj se nasmijao, a Fišer je rekao: ‘Ne, Dimitrije, u Americi sam poznatiji od tebe’.“
Mnogi Fišerovi stavovi izgledali su nepromijenjeni još iz tinejdžerskog doba – na primjer, njegov odnos prema ženama. „Žene, sve su one slabe. I glupe u poređenju s muškarcima“, rekao je jednom. Njegova nespretnost u komunikaciji sa suprotnim polom bila je opštepoznata, naročito ako žene nisu znale ništa o šahu ili se uopšte nisu interesovale za tu igru. Smatrao je da su žene strašno ometanje, i da je Spaski trebalo da ostane neženja. „Spaski je napravio ogromnu grešku kad se oženio.“
On nikad nije imao djevojku, iako je ponekad govorio o svojim preferencijama: „Sviđaju mi se živahne djevojke s velikim grudima.“ Njegova omiljena literatura bila je časopis „Playboy“. Na olimpijadi 1962. godine priznao je Talju da mu se dopadaju Azijatkinje, posebno one iz Hong Konga ili sa Tajvana. Amerikanke su, po njegovom mišljenju, previše naporne jer misle samo na svoj izgled. Uz to, uzimao je u obzir i ekonomsku isplativost izbora azijske nevjeste. Procijenio je troškove puta za nju na 700 dolara, što je, kako je rekao, na nivou polovnog auta; a ako mu se ne svidi, uvijek je može poslati nazad.
Godine 1971. Fišer je otputovao u Jugoslaviju, gdje je boravio kod Bjelice, koji je tada radio seriju televizijskih emisija o velikim šahistima prošlosti. Bjelica je iskoristio Fišerovu pomoć za analizu nekih partija. Tokom slobodnog dana odlučili su da posjete izbor za mis, koji se održavao u Sarajevu, i rezervisali su mjesta u prvom redu. Bjelica se prisjeća kako je usred takmičenja „Fišer iznenada izvadio džepni šah i pitao: ‘Šta misliš o kraljici na g6?’“
-Nastaviće se-