Bobi Fišer ide u rat (8.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobbi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

8.nastavak

GLAVA 3
MIMOFANT

U osnovi — apsolutna bol.
L.A. Free Press

Jednom prilikom novinar Bi-bi-sija upitao je Fišera da li ga zabrinjava to što je čitav svoj život usredsredio isključivo na igru. To zaista jeste problem, potvrdio je Fišer, „jer, igrajući šah, gubite kontakt sa stvarnošću — ne idete na posao, ne komunicirate s ljudima. S vremena na vrijeme razmišljam da ostavim šah, ali šta drugo umijem da radim?“ Ovaj odgovor pokazuje veće razumijevanje situacije nego što se obično pripisuje Fišeru.

Čak i sa stanovišta drugih šahista, toliko duboko uranjanje Fišera u šah bilo je neobjašnjivo. Velemajstor Jurij Averbah priča o svom prvom susretu s njim na međuzonskom turniru u Portorožu 1958. godine. Novi američki šampion, petnaestogodišnji dječak, bio je odjeven u džemper i farmerke — elegantna odijela tek su dolazila. „Pomalo divlji u komunikaciji, bez ikakvog interesovanja gledao je na predivnu prirodu azurne obale Jadrana, nijednom nije otišao na plažu, nijednom se nije okupao u moru.“ Možda se dječak iz Bruklina nije osjećao prijatno na luksuznom jugoslovenskom ljetovalištu, ali ista slika viđena je i 1971. godine, kada se Fišer, kojem je tada bilo dvadeset osam, pripremao za meč s Petrosjanom i odsjeo u prvoklasnom njujorškom hotelu „Šeraton“. Uprava hotela mu je rezervisala luksuzni apartman i dočekala ga kao zvijezdu. Međutim, prelijep pogled kroz prozor ga je ometao, i Fišer je odbio ponudu, smjestivši se u skromnu sobu u zadnjem krilu.

Poznato je da je imao i druga interesovanja. Volio je da sluša muziku (posebno „Temptations“, „Four Tops“, džez i teški rok), čitao je stripove, čak i kad je odrastao („Tarzan“ i „Supermen“), povremeno gledao filmove (veliki obožavalac Džejmsa Dina). Sviđali su mu se svemirski brodovi i automobili. Uživao je u plivanju i stonom tenisu. Jednom se suočio s veoma iskusnim teniserom Martijem „Iglom“ Rajzmanom, koji je kasnije pisao: „Fišer je igrao stoni tenis isto kao šah: divlje, žestoko, tražeći u protivniku najslabiju tačku. Bio je nemilosrdan, besraman, hladnokrvni ubica…“

Ali sve te aktivnosti bile su samo privremeni odmor od njegove sveprožimajuće strasti. Odsustvo manira kod Fišera djelovalo je zapanjujuće. Ako bi mu se neko obratio, često se nije udostojio ni da okrene glavu u znak odgovora. Bivši predsjednik Šahovske federacije SAD Don Šulc prisjeća se kako je jednom ručao s Fišerom i drugim igračima. Ako bi razgovor skrenuo sa šaha, „Fišer bi se odmah nagnuo preko ivice stola, okrećući se svom džepnom šahu“. Ako ipak ne bi pokazivao ravnodušnost prema onome što se dešava, često je bio sumnjičav. Jedan novinar je pisao da Fišer, vjerovatno, čak i starog prijatelja pozdravlja kao da je došao s pozivom na sud.

Bio je poznat po svojoj bezosjećajnosti, koja se naročito ispoljavala tokom turnira. Njegovo kašnjenje moglo je da poremeti duševni mir protivnika, kao što se dogodilo sa Reševskim u Susu, ali se nikada nije izvinjavao. Jedini objekat prema kome je Fišer osjećao privrženost bile su šahovske figure. „On je saosjećao sa pozicijom tolikom snagom“, piše njegov biograf Frenk Brejdi, „da se moglo osjetiti kako mu svaka greška u igri, poput zaostalih pješaka ili slabog poteza konjem, nanosi gotovo fizički, a sigurno psihički bol. Da je mogao, pretvorio bi se u piona i sam stigao do željenog polja. U takvim trenucima Fišer je postajao sami šah.“

Imao je neiscrpnu energiju za šahovski rad. Kada mu je 1959. godine Danac Bent Larsen, koji je bio osam godina stariji od Fišera, pomagao kao sekundant u pripremama za partije na turniru kandidata u Jugoslaviji, šesnaestogodišnji tinejdžer ga je zadržavao do kasno u noć, insistirajući da čitavo slobodno vrijeme, uključujući i tokom večeri, mora posvetiti proučavanju otvaranja.

Kako čovjek koji živi za šah podnosi poraz? Oni koji su posmatrali Fišera imali su dva različita pogleda na to. Jedni su smatrali da bi poraz kod njega izazvao svojevrsni šok, da je to bio njegov najdublji strah, a da su stalno iznošeni zahtjevi raznih vrsta bili svjesna ili nesvjesna strategija izbjegavanja poraza u igri. Ovo mišljenje su dijelili i sovjetski zvanični krugovi. Bivši načelnik šahovskog odjeljenja Sportskog komiteta Lev Abramov napisao je članak pod naslovom „Tragedija Bobija Fišera“. Zašto „tragedija“?

Tragedija je u tome što je Fišer imao strah da sjedne za tablu. Najparadoksalnije je to što izuzetni, nevjerovatni šahista ponekad nije mogao da se natjera da izađe na partiju, a ako bi i savladao svoj „poremećaj“, osjećao bi nesigurnost sve dok ne bi ostvario pobjedu. Mislim da je to zaista bio poremećaj.

-Nastaviće se-