Bobi Fišer ide u rat (5.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobbi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

5.nastavak

Borisa Spaskog Fišer je prvi put vidio 1960. godine, na turniru u Mar del Plati, u Argentini. Obojica su podijelili prvo mjesto, prestigavši za dva poena sovjetskog velemajstora Davida Bronštajna, koji je zauzeo treće mjesto.

U međusobnoj partiji, Spaski, koji je igrao bijelim figurama, odabrao je Kraljev gambit – agresivno otvaranje u kojem bijeli žrtvuje pješaka da bi ovladao centrom table i brzo razvio snagu figura. (Kasnije je ovaj gambit izgubio na značaju: precizna igra crnog gotovo da ne ostavlja bijelom mogućnost da nadoknadi gubitak pješaka).

Fišer analizira ovu partiju u knjizi Moje 60 nezaboravnih partija. Po njegovom mišljenju, ključna greška bila je to što na 23. potezu nije zamijenio dame i prešao u završnicu s prednošću pješaka. U 25. potezu, kako sam piše, „počeo je da osjeća određenu zabrinutost, ali teško je bilo pretpostaviti da će se pozicija raspasti već kroz četiri poteza!“ Tri poteza kasnije postalo je jasno da mu je lovac neodbranjiv. „Shvatio sam da gubim figuru, ali jednostavno nisam mogao da vjerujem svojim očima. Posljednji potez je možda bilo bolje i ne odigrati…“

Te iste godine Fišer je pobijedio na manjem turniru na Islandu, prvi put boraveći u toj zemlji.

U martu 1962, Fišer, koji još nije napunio dvadeset godina, ubjedljivo je trijumfovao na međuzonskom turniru u Stokholmu. Bio je prvi nesovjetski igrač koji je osvojio takvo takmičenje, čime je osigurao mjesto na turniru kandidata, održanom dva mjeseca kasnije na ostrvu Kurasao u Holandskoj Zapadnoj Indiji.

Fišer je bio jedan od favorita – ili se, barem, tako nazivao. Međutim, započeo je turnir loše i, iako je kasnije popravio rezultat, završio je tek na četvrtom mjestu, zaostajući nekoliko poena za vodećima – Tigranom Petrosjanom, Paulom Keresom i Efimom Gelerom.

Mišljenja komentatora bila su podijeljena: neki su smatrali da Fišer još nije dostigao šahovsku zrelost, dok su drugi vjerovali da je jednostavno bio van forme.

Šampion imao je svoje objašnjenje za neuspjeh, koje je samo dodatno učvrstilo njegovo uvjerenje u sopstvenu nepobjedivost: ako nije pobijedio, to je bilo samo zato što je postao žrtva tajnog dogovora.

U članku objavljenom u američkom nedjeljniku Sports Illustrated, Fišer je žestoko napao sovjetske velemajstore, optužujući ih za zavjeru. Tvrdio je da su svih dvanaest partija između Petrosjana, Keresa i Gelera završene remijem, od kojih su mnoge bile odigrane brzo.

Pisao je da su se igrači unaprijed dogovorili o tome kako bi sačuvali intelektualnu i fizičku energiju za borbu protiv stranih šahista, posebno protiv njega. Zaključio je: „Kontrola Rusa dostigla je nivo na kojem u svjetskom prvenstvu više nema mjesta poštenoj borbi.“

Čak i ako sovjetski učesnici nisu igrali punom snagom jedni protiv drugih (velemajstor Viktor Korčnoj, danas državljanin Švajcarske, a tada sovjetski igrač i učesnik turnira na Kurasau, tvrdi da je upravo tako bilo), to su mogli da rade samo zato što je Fišer zaostajao po poenima. Da je situacija bila drugačija, morali bi se boriti za pobjedu kako bi ga nadmašili.

Velemajstor Artur Bisgajer, koji je na Kurasau bio pomoćnik i Fišeru i drugom američkom učesniku Palu Benku, negira ove optužbe: „Apsurdno je tvrditi da su Sovjeti varali. Naravno, pristajali su na remije, ali samo zato što su imali veliku prednost u poenima u odnosu na ostale igrače. Fišerove žalbe bile su samo izraz njegove lične netrpeljivosti.“

Fišerova težnja ka kontroli bila je nespojiva s poštovanjem prava drugih, a njegov bijes mogao se ispoljiti u gotovo svakoj situaciji. Na Kurasau je i Bisgajer, čiji je glavni zadatak bio „smirivati Fišerove izlive frustracije kada bi ostvario loše rezultate“, i sam upao u mrežu mračnog raspoloženja mladog šahiste.

Fišer je smatrao da, budući da je on najbolji američki predstavnik na turniru, Bisgajer treba da se brine isključivo o njemu, ostavljajući Benka da se snalazi sam.

Nešto prije ponoći 9. maja, Benko, koji je tada imao trideset tri godine, došao je u Fišerovu sobu tražeći Bisgajera – bila mu je potrebna pomoć u analizi odložene partije s Petrosjanom. Fišer i Benko su ubrzo počeli da se svađaju, a Bisgajer je kasnije opisao sukob kao „pravu tuču“.

Sljedećeg dana Fišer je poslao pismo organizacionom komitetu, zahtijevajući da Benko bude kažnjen novčanom kaznom i/ili isključen iz turnira. Međutim, na pismo niko nije obratio pažnju.

-Nastaviće se-