

Skoro zaboravljeni meč između Andora Lilijentala i Vladimira Alatorceva i zanimljiva priča o Lilijentalevom preseljenju u Moskvu.
Prisjeća se Andor Lilijental:
„Nakon mog pobjedničkog turnira u Lenjingradu, na kojem su učestvovali sovjetski majstori, obratio mi se mladi, perspektivni sovjetski majstor Alatorcev. Učenik velikog poznavaoca šaha Petra Romanovskog, uz dozvolu Šahovske federacije SSSR-a, izazvao me na meč. U slučaju pobjede, Alatorcev bi stekao zvanje sovjetskog velemajstora. Meč, kao i turnir koji mu je prethodio, održavao se u svečanoj atmosferi i izazvao je veliko interesovanje. Poslije deset partija, Alatorcev je vodio sa 6:4 i činilo se da će sigurno pobijediti…
Tokom meča primijetio sam da je moj protivnik bio ekspert za otvaranja, ali da je slabije igrao u središnjici, a naročito u završnicama. U posljednje dvije partije uspio sam da iskoristim prednosti u taktici i vještinu igranja završnica. Moja pobjeda crnim figurama u posljednjoj partiji i konačni rezultat meča 6:6 bili su prijatno iznenađenje.“
(„Schach war mein Leben“, Frankfurt na Majni, 1988, str. 83)
Iz knjige Vladimira i Isaaka Lindera „Dva života velemajstora Alatorceva“ (Moskva, 1994, str. 92) saznajemo:
„Meč je izazvao izuzetno interesovanje lenjingradske javnosti. Održavao se u različitim klubovima grada na Nevi. Osma partija, na primjer, igrana je 20. novembra u Domu inženjersko-tehničkih radnika. Aktiv šahovskog kruga tog Doma poslao je ulaznice najvećim lenjingradskim fabrikama. Kako je izvještavao dopisnik lista 64 (koji je počeo da izlazi u Moskvi 5. jula 1935. godine), Nikolaj Polevoj:
„Partija se igrala u Velikoj sali, učesnici su bili na bini, pored njih su se nalazile dvometarske demonstracione table. Prostori pored sale bili su obezbijeđeni za šahiste. Partija je izazvala živo interesovanje kod više od 1.000 gledalaca.“
Prema sjećanjima Lilijentala, meč s Alatorcevim bio je u njegovoj karijeri „najnapetiji i najteži“.
(„Schach war mein Leben“, Frankfurt na Majni, 1988, str. 93)
Vladimir Alatorcev je živio u Petrogradu od 1921. godine. Na prvenstvu Lenjingrada 1932. i prvenstvu SSSR-a 1933. bio je glavni konkurent Botviniku. Ali je u oba turnira izgubio lični susret s njim i zauzeo drugo mjesto. Sljedeće godine, Vladimir je postao prvak Lenjingrada. Botvinik je kasnije zapisao:
„Igrao sam s Vladimirom Alatorcevim mnogo partija. Neke sam dobio, i to one koje su često odlučivale, ali bilo je i napetih remija. Izgubio sam samo jednom, kada smo igrali demonstracionu partiju s ubrzanim tempom, a potezi su prenošeni uživo putem radija. Bilo je to u Lenjingradu, 1933. ili 1934. Alatorcev je posebno dobro igrao komplikovane, oštre pozicije. Obično je dobro postavljao igru u otvaranju, naročito s bijelim figurama. Protiv njega crnima – bilo je teško igrati…“
Prema proračunima poznatog šahovskog statističara A. A. Ivanova, ti uspjesi su ga doveli na sedmo mjesto svjetske rang-liste za 1933. godinu. („Enciklopedija šahovske statistike“, Moskva, 2010, str. 44)
Ubrzo nakon meča, Alatorcev se preselio u Moskvu. Prema verziji braće Linder, razlog preseljenja bilo je njegovo neuvrštavanje u Treći moskovski međunarodni turnir 1936. godine – bio je „treći višak“ iz Lenjingrada, nakon Levenfiša i Ragozina (dok je Botvinik, naravno, bio izvan konkurencije). Titulu velemajstora „za zasluge“ Alatorcev je dobio tek 1983. godine…
Prisjeća se Lilijental:
„Sastav međunarodnog turnira u Moskvi 1936. bio je izvanredan, i svoje 4. mjesto smatram izuzetno vrijednim. Nagradu sam poslao ocu u Beč. Pobjednik je bio Hoze Raul Kapablanka. Bivši svjetski prvak igrao je veoma lako i brzo – nakon što bi povukao potez, šetao bi po bini, posmatrao partije drugih učesnika, bacao poglede prema lijepim ženama u sali. Skoro svako veče smo zajedno išli u restoran „Praga“, gdje su pjevali i igrali cigani.
Kapablanka – nije bio kao Botvinik, nije se pridržavao režima, često je provodio noći po restoranima. A Botvinik i Flor su već u 10 uveče odlazili na spavanje. Za šah to je veoma važno: u zdravom tijelu – zdrav duh. Ipak, prvu nagradu je uzeo Kapablanka!
Tokom moje posljednje posjete Stokholmu, 1937. godine, na Šahovskoj olimpijadi, još sam predstavljao mađarski tim i igrao sam na prvoj tabli. Zamolio sam Nikolaja Vasiljeviča Kriljenka da mi pomogne da se vratim u Moskvu, jer me čekala voljena supruga Jevgenija Mihajlovna. Kriljenko mi je rekao: ‘Reci (obraćao se svima na „ti“) u sovjetskoj ambasadi da ti izdaju vizu na moj zahtjev’.
Otišao sam u ambasadu u Stokholmu, gdje su mi rekli da dođem za par nedjelja. Popunio sam formular u kojem je bilo pitanje: ‘Ko garantuje za vas u Sovjetskom Savezu?’ – napisao sam: Kriljenko.
Na putu ka Olimpijadi sreo sam Gedeona Štalberga, švedskog velemajstora. On mi je rekao: ‘Znate li da je Kriljenko uhapšen?’ Od šoka sam se skoro onesvijestio i uzviknuo: ‘To nije moguće!’ Odmah mi je prošlo kroz glavu da sam u formularu naveo njegovo ime – pomislio sam da vizu vjerovatno neću dobiti i da više nikada neću vidjeti suprugu.
Gedeon mi je rekao: ‘Pogledaj plakate’. I zaista, na svakom koraku sam vidio afiše na kojima je velikim slovima pisalo: ‘Kriljenko, glavni tužilac Sovjetskog Saveza, uhapšen.’
Ipak, Bogu hvala, kad sam se pojavio u ambasadi – dobio sam vizu. Vratio sam se u Moskvu, ali su mi poslije nekoliko mjeseci nagovijestili da, ako ne prihvatim sovjetsko državljanstvo, moraću da napustim SSSR. Naravno da sam pristao. Zar sam mogao da ostavim moju voljenu ženu Jevgeniju Mihajlovnu? Nju ne bi pustili da ide sa mnom. A i Moskvu, moj rodni grad, u kojem sam rođen, silno sam volio. Moja majka je pjevala u Boljšom teatru, a otac je učestvovao u auto-trkama Petrograd–Moskva.
Mogu dodati i moju poslovicu: ‘Kao što čovjek ne može da živi bez vazduha, tako ne može ni bez Moskve!’
Želim da ispričam i jedan komičan slučaj. Kada sam stigao u Sovjetsku Rusiju, učestvovao sam na turniru u Pjarnuu, Estonija (zavičaj genijalnog velemajstora Paula Keresа) i tada sam još slabo govorio ruski. I jednog dana na ulici vidim pilića. Nisam znao kako se to kaže na ruskom. Obratio sam se velemajstoru Kotovu:
‘Reci, Kotik (tako sam ga nježno zvao), kako se zove štene od pijetla?’
On se gotovo srušio od smijeha i odgovorio: ‘Ciplenok!’
Taj događaj mu se toliko dopao da ga je spomenuo u jednoj svojoj knjizi.“
Rezultat meča Alatorcev – Lilijental: 6 : 6 (+4 =4 –4).
(Aleksandar Zasuhin, fejsbuk)