Bobi Fišer ide u rat (3.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobbi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

3.nastavak

Glasine o pojavi novog vunderkinda polako su se širile po šahovskom društvu. Dječak sa takvim potencijalom nije se pojavio od 1920. godine, kada je devetogodišnji Poljak Semy Reshevsky prvi put napravio turneju po Sjedinjenim Američkim Državama. Sa trinaest godina, Fišer je već primao pozivnice za simultanke, gdje se borio protiv više igrača istovremeno. Jednu takvu partiju odigrao je na Kubi, gdje je otišao sa svojom majkom. U julu 1956. godine, on je pobijedio na američkom prvenstvu za juniore, postavši najmlađi pobjednik u istoriji. Iste godine, ponuđeno mu je da učestvuje na elitnom turniru za Rosenwaldov pehar. To je bilo takmičenje po kružnoj sistemu (svaki učesnik igra sa svim ostalim) za najboljeg šahistu zemlje, koje se smatralo najprestižnijim u američkom šahovskom kalendaru. Taktičko remek-djelo Fišera protiv Donalda Birna (brata Roberta) odmah je, iako pomalo preuveličano, postalo poznato kao najbolja partija stoljeća. Ova blistava šahovska partija, višeslojna u svojoj složenosti i izraz hrabrog i odvažnog shvatanja igre, proučavana je širom svijeta. Prema riječima međunarodnog majstora Boba Vejda, 17. potez, kada je Fišer (crni) pomjerio lovca na e6, ignorišući napad na svoju damu, podigao je partiju na „nedostižnu visinu“. U stvari, Fišer nije imao alternativu ovom potezu, jer bi svi drugi doveli do poraza; ali brzina kojom je njegov protivnik doživio slom izgledala je kao čudo za ljubitelje šaha. Već u 25. potezu postalo je jasno da su figure Birna bile u očajnoj situaciji. Sovjetski velemajstor Jurij Averbah kaže da je nakon ove partije shvatio: šahovska hegemonija SSSR-a bila je ugrožena.

Fišer je postajao visok, nespretan tinejdžer, a njegove sposobnosti su se razvijale i jačale nevjerovatnom brzinom. Tokom zime 1957/58. godine ponovo je učestvovao na Rosenwaldovom turniru. Ovaj put značaj rezultata bio je dvostruko veći: na osnovu njega su se određivali šampion Sjedinjenih Država i američki igrači koji će učestvovati na međuzonskom turniru. Fišer nije izgubio nijednu partiju i dva mjeseca prije svog petnaestog rođendana postao je šampion SAD! Ovu titulu je osvojio još osam puta.

Fišer kao četrnaestogodišnjak. Najmlađi šampion SAD-a među juniorima, za nekoliko mjeseci postaće najmlađi šampion SAD-a uopšte.

Sada je Fišer dospio na naslovne stranice novina. Novinari su oduševljeno izvještavali da su njegovo znanje u otvaranjima, tehničke vještine i intuitivna saznanja bila na istom nivou kao kod veterana-velemajstora. 1957. godine, Regina je napisala sovjetskom lideru Nikiti Hruščovu pismo sa zahtjevom da njenom sinu pošalje pozivnicu za Međunarodni festival mladih i studenata. Međutim, odgovor je stigao prekasno, da bi Fišer mogao da ode. Do tog trenutka bio je siguran da će jednog dana postati šampion svijeta i pripremao se da posjeti Moskvu, tu šahovsku Meku, kako bi igrao protiv najboljih majstora. Otišao je u Moskvu godinu dana kasnije, ovaj put sa sestrom.

Putovanje se pretvorilo u noćnu moru. Nije bilo u pitanju loš doček. Naprotiv, Sovjetski Savez ga je primio kao počasnog gosta, smjestivši ga u luksuzni hotel, obezbijedivši auto, vozača i prevodioca. Ponudili su mu da posjeti Kremlj i Boljšoj teatar. Međutim, Fišer je odbio sve te ponude — došao je da igra šah! Svako jutro je išao u Centralni šahovski klub, vraćao se u hotel na ručak i ponovo nestajao u klubu do večeri, gdje su mu protivnici, među ostalim, bili mladi ruski majstori Aleksandar Nikitin i Evgenij Vasiukov. Šefu odjela za šah u Sportskom komitetu Levu Abramovu, koji je bio odgovoran za njegov boravak u SSSR-u, Fišer je rekao da bi volio da igra sa velemajstorima. Abramov tvrdi da je kontaktirao mnoge velemajstore, ali mladi američki šampion je pitao koliko će mu platiti. Abramov je odgovorio da nije običaj u njegovoj zemlji da plaćaju goste. Kao rezultat toga, Fišer je odigrao samo nekoliko blic partija sa budućim šampionom svijeta Tigranom Petrosjanom. Čak i u tom uzrastu, Fišerova želja za priznanjem bila je očigledna. Njegovo nepoštovanje bilo je potaknuto duboko usađenom mržnjom prema svemu sovjetskom, koje je bila aktivno podržavano rastućim antikomunističkim okruženjem u SAD-u. Fišerov prevodilac je prijavio nadređenima da se ponaša grubo, i tako je hodočašće završeno. Američki vladini dokumenti sadrže izvještaj da je Fišer, dok je bio u Moskovskom šahovskom klubu, uvredljivo nazvao Ruse u razglednici koju je cenzor mogao da pokaže sovjetskim šahovskim vlastima.

Sledećih petnaest godina karijera Fišera predstavljala je dugu, neujednačenu, vijugavu stazu; izluđivao je one koji su ga podržavali, slijedeći svoj cilj – borbu za šahovsku krunu. U to vrijeme, da bi se postalo izazivačem svjetskog prvaka, bilo je potrebno preći tri prepreke. Prva je bila regionalna faza – zonski turnir. Zatim je dolazila međunarodna faza – međuzonski turnir. Na kraju, pobjednici međuzonskog turnira su se sastajali u borbi nazvanoj turnir kandidata. Pobjednik tog takmičenja sticao je pravo da se suoči sa svjetskim šampionom u meču za titulu. Čitav ciklus prvenstva održavao se otprilike jednom u tri godine.

Osvojivši američko prvenstvo, Fišer je automatski stekao pravo da učestvuje na međuzonskom turniru 1958. godine, koji se održavao u jugoslovenskom ljetovalištu Portorož. Samouvjereno je izjavio da mu je strategija na putu do turnira kandidata – remizirati sa jakim velemajstorima i pobijediti slabije, a ta predviđanja su dočekana kao mladalačko hvalisanje. Ipak, Fišer je skoro ostvario svoju najavu, pobijedivši šest partija, izgubivši samo dvije i remiziravši pet puta. Tako je postao najmlađi međunarodni velemajstor u istoriji šaha. Njegova igra bila je s razlogom nazvana izuzetnom, obezbijedivši mu mjesto na turniru kandidata, koji je trebalo da se održi sljedeće godine u Jugoslaviji.

(Nastaviće se)

https://sah-mat-lista.blogspot.com/