Bobi Fišer ide u rat (2.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobbi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

2.nastavak

GLAVA 2
DJEČAK IZ BRUKLINA

Fišer želi da uđe u istoriju sam.
Migel Najdorf

Robert Džejms Fišer došao je na svijet zbog šaha 9. marta 1943. godine, rodivši se u Čikagu, u 14:39 popodne. Odrastao je u nemirnom, užurbanom okruženju, čiji je idealizovani portret stvarao Norman Rokvel na naslovnicama Saturday Evening Posta—Amerike srednje klase, prosperitetne, prijateljski nastrojene, sa sigurnim poslovima, gdje su porodica i društvena odgovornost bili u prvom planu.

Međutim, Fišerova porodica nikada ne bi dospjela na naslovnu stranu tog magazina. Fišer nikada nije upoznao čovjeka čije je ime u njegovom rodnom listu bilo upisano pod „otac“—Geharda, njemačkog biofizičara. Njegova majka, Regina, porijeklom poljska Jevrejka, bila je izuzetna žena—pametna i autoritativna. Osim Bobija, odgajala je i njegovu pet godina stariju sestru Džoanu. Tokom čitavog Fišerovog djetinjstva, Regina se neprestano borila sa finansijama, radeći iznad svojih mogućnosti kako bi obezbijedila djeci odjeću i hranu. Ipak, bila je nevjerovatno snalažljiva.

Posla je bilo—Amerika je ulazila u eru obilja radnih mjesta. Državne investicije u vojnu industriju, spoj proizvodnih inovacija i optimističkog stava „mi to možemo“, učinili su SAD najmoćnijom i najproduktivnijom nacijom u istoriji. Američka ekonomija već je decenijama nadmašivala evropske, a sada je prihod po glavi stanovnika bio dvostruko veći od onog u najrazvijenijim zemljama Zapadne Evrope, koje su se sporo oporavljale od Drugog svjetskog rata, uprkos velikim američkim ulaganjima. Demobilisani vojnici vraćali su se iz Evrope i Pacifika na sigurna radna mjesta, visoke plate i karijerne prilike, na ručkove i kioske s hot-dogovima. Domovi su se punili aparatima dizajniranim da uštede vrijeme i trud domaćica, dok su glavne ulice bile preplavljene robom svih vrsta. Televizija je osvajala zemlju, donoseći eru kulturnog optimizma.

Vojnici su se vraćali tokom administracije predsjednika Trumana, čovjeka vođenog uvjerenjem da mu je misija suzbijanje sovjetske ekspanzije i stvaranje sigurnog svijeta za demokratiju.

Tokom rata, Regina je iz Čikaga otputovala u Vašington da posjeti bliskog prijatelja, doktora Pola Nemenjija, porijeklom Mađara, zatim se preselila u Ajdaho, gdje je nekoliko mjeseci studirala hemiju i strane jezike. Potom je radila kao stenografkinja u Oregonu, zatim kao varilac u brodogradilištu. Na jugu, u Arizoni, predavala je u osnovnoj školi, da bi se na kraju preselila na istočnu obalu, gdje je stekla diplomu medicinske sestre i zaposlila se u struci. Konačno, porodica se skrasila u Bruklinu, u stanu „Q“ na adresi 560 Linkoln Plejs—malom, skromnom, ali pristojnom. Upravo je u Bruklinu Fišer proveo svoje djetinjstvo. To se pokazalo kao srećna okolnost—ako je Amerika imala šahovsku prijestonicu, to je bez sumnje bio Njujork.

Fišer je odrastao kao povučeno dijete, oduševljeno jedino društvenim igrama i zagonetkama. Kada je imao šest godina, njegova sestra Džoana donijela mu je šahovski komplet. Zajedno su učili igru prateći uputstva. Međutim, Fišer se ubrzo toliko udubio u šah da se njegova majka zabrinula provodi li previše vremena sam. Odlučila je da objavi oglas u lokalnom listu Brooklyn Eagle, kako bi pronašla sinu šahovskog sparing-partnera. Ipak, oglas nikada nije izašao—urednici nisu znali u koju rubriku da ga smjeste. Ali, ono što su uradili donijelo im je posebno mjesto u šahovskoj istoriji: proslijedili su oglas veteranu šahovskog novinarstva, uticajnom Hermanu Helmsu. U januaru 1951. godine, on je poslao pismo Regini Fišer, savjetujući je da sina dovede u Bruklinski šahovski klub.

Tokom narednih nekoliko godina, Fišer je provodio sate trenirajući pod vođstvom predsjednika kluba, Karmajna Nigra. Iako je bio razočaran sopstvenim sinom, koji nije pokazivao nikakvo interesovanje za šah, Nigro je bio oduševljen strašću mladog Bobija. Ako bi klub bio zatvoren, Fišer bi molio majku da ga odvede u Vašington Skver park na Menhetnu, gdje su šah igrali svi—od bogatih brokera sa Vol Strita do beskućnika alkoholičara.

Na Regininu zabrinutost, Fišerova opsesija šahom nije jenjavala, pa je odlučila da ga odvede na pregled u dječiju psihijatrijsku kliniku u Jevrejskoj bolnici u Bruklinu. Doktor Harold Klajn ga je pregledao i rekao joj da ne brine zbog sitnica. Kako je odrastao, Fišer je počeo sam da odlazi na Menhetn, a njegova majka bi dolazila po njega kasno uveče.

Fišerov genije nije bio odmah vidljiv. Imao je talenat, duboko intuitivno razumijevanje igre, dobro je igrao u klupskim partijama i turnirima, ali nije se isticao. Do jedanaeste godine, kako je sam rekao, bio je „samo dobar“.

Godine 1955. počeo je da posećuje Manhetnski šahovski klub i ubrzo je počeo rapidno da napreduje. Taj klub bio je mjesto okupljanja uticajnih ljudi; prema riječima američkog šahiste Džima Šervina, atmosfera je bila „prilično uglađena, dolazili su pristojni bijelci“.

Godinu dana kasnije, Fišer je postao član Hotorna, neformalne grupe šahovskih majstora koji su se najmanje dva puta nedjeljno sastajali u domu Džeka Kolinsa. Kolins, vezan za invalidska kolica, živio je sa svojom sestrom Etel, koja je brinula o njemu, i trenirao je nekoliko budućih velemajstora, uključujući Vilijama Lombardija i Roberta Birna. Kolins je imao ogroman uticaj na Fišera. Posjedovao je bogatu šahovsku biblioteku, i upravo je kod njega Fišer prvi put razvio strast prema šahovskoj literaturi—strast koja je s vremenom postala nezasita.

Fišer je takođe igrao u drugim šahovskim klubovima, poput Maršalovog kluba u Grinič Vilidžu, koji je okupljao mlade igrače, i u Fli-hausu na 42. ulici, gdje su partije često bile igrane za male uloge. Ako bi neko u Fli-hausu poželio da malo zaradi, najlakša meta bio bi „naivni Sem“.

(Nastaviće se)

https://sah-mat-lista.blogspot.com/