Bobi Fišer ide u rat (1.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobbi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

1.nastavak

GLAVA 1
MEČ STOLJEĆA

Poslije svih tih godina ponovo sam se osjetio kao ratni dopisnik.
Artur Kestler

Kad igrate protiv Bobija, pitanje nije da li ćete pobijediti ili ne;
pitanje je da li ćete preživjeti.
Boris Spaski

11.jula 1972. godine, utorak, pet sati popodne. Sva mjesta u dvorani Laugardalshöll, neuglednog sportskog kompleksa u Rejkjaviku, rasprodata su. Na sceni, Boris Vasiljevič Spaski, tridesetpetogodišnji svjetski šampion u šahu, sjedi sam za šahovskom tablom. Igra bijelim figurama. Tačno u zakazano vrijeme, njemački sudija Lotar Šmid pokreće satove. Spaski uzima pješaka na daminom krilu i pomjera ga dva polja naprijed. Šahovski kralj iz Sovjetskog Saveza brani svoju titulu, osvojenu 1969. godine; titulu koju je njegova zemlja nasljeđivala bez prekida još od kraja Drugog svjetskog rata. Pogled mu je usmjeren ka suprotnoj strani. Skupa, niska stolica sa šarkama, presvučena crnom kožom, donesena posebno za njegovog protivnika, zjapi prazna.

Šest minuta kasnije, pojavljuje se američki izazivač za titulu svjetskog šampiona, Bobi Fišer. Dvoranom se prolama uzdah olakšanja. Zbog Fišerovog odbijanja da napusti Njujork na vrijeme za otvaranje meča, prva partija već je bila odložena, i mnogi su se bojali da se možda nikada neće ni pojaviti—s Fišerom nikada ništa nije bilo sigurno. No, sada se nad tablom pruža velika ruka, uzima crnog kraljevog konja i postavlja ga na f6.

U tihom glavnom gradu dalekog Islanda počinje duel već nazvan „Meč stoljeća“.

Svjetsko prvenstvo u šahu održava se od 1886. godine. Ali ovaj meč izazvao je neviđenu pažnju, kakva se do tada nije vidjela u istoriji takmičenja. Nagradni fond iznosio je 250.000 dolara—gotovo dvadeset puta više nego u prethodnom meču, kada je Boris Spaski pobijedio tadašnjeg šampiona, svog sunarodnika Tigrana Petrosjana.

Zašto su upravo ove partije dospjele u televizijske vijesti i od komentatora načinile zvijezde? Iako je šah u komunističkom bloku odavno postao narodni sport, kako se desilo da je na Zapadu odjednom prerastao u kolektivnu opsesiju—modni fenomen poput čarlstona, kanaste ili hulahopa—o kojem su ljudi mogli raspravljati u baru s neznancima ili za večerom s prijateljima?

Meč iz 1972. godine ovjekovječeno je na filmu, u pozorištu i u pjesmama. On i dalje ostaje najpoznatiji šahovski duel u istoriji. Sličan meč više se nikada neće ponoviti. I to gotovo da nema veze sa samom igrom. Da je bilo drugačije, priča iz Rejkjavika ostala bi zapisana samo u šahovskim knjigama i stotinama izvještaja posvećenih isključivo analizi odigranih partija (a takvih izvora ima mnogo, većina njih napisanih tokom ili neposredno nakon meča). Međutim, ono što je ovaj duel učinilo jedinstvenim i neodoljivim nije bilo vezano za šahovsku tablu; sve je počelo sa uvjerenjem da se odvija istorijski događaj.

Za zapadne komentatore značaj ove borbe bio je sasvim jasan. Usamljena američka zvijezda izazivala je dugogodišnju dominaciju sovjetskih šahista u borbi za titulu svjetskog prvaka. Fišerova pobjeda srušila bi sovjetsku tvrdnju da njihova nadmoć u šahu odražava superiornost socijalističkog političkog sistema. Šahovska tabla simbolizovala je bojno polje Hladnog rata, gdje je šampion slobodnog svijeta vodio bitku za demokratiju protiv činovnika sovjetske socijalističke mašine. To je bio vrhunac šaha, koji je svojim zracima obasjavao publiku u betonskoj dvorani islandskog sportskog kompleksa.

Uzevši u obzir neprijateljstvo između dvije velike sile u vrijeme Hladnog rata, ovakvo tumačenje meča bilo je neizbježno. Ali sada, sa istorijske distance, možemo sagledati događaje iz novih uglova, oslobođeni iskrivljenog pogleda tog burnog vremena, otkrivajući suptilne i iznenađujuće detalje koji su ostali neprimijećeni 1972. godine. Kraj Hladnog rata omogućio je pristup ljudima i dokumentima koji bacaju svjetlo na unutrašnji život sovjetskog imperijalnog monolita. Dokumenti iz Bijele kuće, američkog Stejt departmenta i izvještaji FBI-ja nude novi uvid u zvanične stavove o meču i samom Fišeru. Ovo takmičenje nije bilo samo puka ideološka konfrontacija; ono se odvijalo na više nivoa, od kojih je šah bio samo jedan aspekt. Rejkjavik je postao čvorište ukrštanja brojnih ličnih interesa, moralnih i pravnih dilema, društvenih i političkih uvjerenja.

Ipak, u najvećoj mjeri, ova priča duguje svoju slavu Bobiju Fišeru—temperamentnom geniju, istovremeno fascinantnom i šokantnom, privlačnom i odbijajućem. U 1972. godini imao je svega dvadeset devet godina, ali već čitavu deceniju nalazio se na vrhu šahovskog svijeta, bivajući objekt sve većeg divljenja još od djetinjstva.

(Nastaviće se)