
18.nastavak
Botvinikov odgovor zvučao je kao da bi mogao izaći iz usta osamnaestogodišnjeg Bobbyja Fischera: „Recite mu da mi pokroviteljstvo nije potrebno. A ako sljedeći put dospijem u finale, biće to zato što sam to zaslužio.“ Botvinik nije uključio nijednu od svojih 13 partija iz Odese u svoje knjige. Sergej Voronkov je rekao da se čini kako je turnir „ostavio ožiljak na duši“ Botvinika.
Igrao je sporednu ulogu u najznačajnijem sovjetskom šahovskom događaju 1930. godine. Anonimni igrač, koji se predstavio kao „Iks“ — ili „X“, kako bi ga mnogi zvali — izazvao je deset najboljih lenjingradskih igrača na dopisni meč. „Iks“ je tvrdio da je razvio novi „sistem“, poput Nimzoviča, te je želio da ga testira u simultanci. Svakog dana njegovi protivnici slali bi svoje posljednje poteze novinama Smyena, a „Iks“ bi odgovarao te večeri putem telefona. Dana 18. januara 1930. godine, Smyena je objavila o zapanjujućem prvom rezultatu: Ilyin–Ženevski je predao partiju „Iksu“. Dva dana kasnije „Iks“ je odbio Botvinikov predlog za remi. Na kraju je pristao na remi s njim u 30. potezu, 8. februara. Meč je završio sa 7 pobjeda „Iksa“ i 3 remija.
Bio je to nacionalni senzacija. Abram Model odlučio je da istraži čitavu priču. U članku za jedan časopis otkrio je da je „Iks“ zapravo bio … Abram Model. „Istina, u kritičnim trenucima posjećivao bi svoje prijatelje i ‘pomagao’ im da analiziraju,“ napisao je Botvinik u Ostvarenju cilja. Ipak, dodao je da je to bilo izvanredno dostignuće.
Prva mjesta
„Godine 1930. imao sam priliku da igram na turniru na koji su bili pozvani samo majstori,“ napisao je Botvinik o turniru sa devet igrača po kružnom sistemu koji je započeo u martu. Započeo je uvjerljivim pobjedama nad Ilyin–Ženevskim i Vjačeslavom Ragozinom, koji će mu postati blizak saveznik sledećih 30 godina. Zatim je uslijedio poraz od Modela, nakon kojeg je ostvario svoju prvu pobjedu nad Romanovskim, zahvaljujući njegovoj grešci u završnici.
Turnir se igrao po dvije partije nedjeljno na raznim lokacijama u Lenjingradu. Remi u posljednjem kolu 7. maja osigurao mu je prvo mjesto. Bio je to prvi turnir majstora koji je Botvinik pobjedio.
Njegova nagrada bila je njemački šahovski sat, koji je trajao oko 20 godina dok ga dadilja njegove ćerke nije počela koristiti na neki način, nakon čega je „konačno prestao da radi.“
Njegova nadmoć nad ostalim šahistima iz Lenjingrada učvrstila se na narednom gradskom prvenstvu, održanom od decembra 1930. do januara 1931. Tempo igre bio je spor prema današnjim standardima — 37 poteza za dva i po sata. Raspored je bio prilagođen zaposlenima s punim radnim vremenom. Partije su se igrale od 18:45 do 23:45.
Prvenstvo Lenjingrada 1930-31
Botvinik – Georgij Lisicin
1-0
Vladimir Alatorcev, štićenik Romanovskog koji je sve više bio Botvinikov rival, preuzeo je vođstvo na turniru sa četiri pobjede i jednim remijem. Međutim, nije uspio zadržati tempo.
Botvinik je pobijedio u posljednjih šest partija i osvojio prvo mjesto s impresivnom razlikom od dva i po poena. Kako je Botvinik uspio ostvariti stalno poboljšanje u periodu od 1927. do 1931. godine, dok su mnoge ruske porodice bile opterećene petogodišnjim planom i drugim turbulentnim promjenama? Jedan od odgovora je da se porodica Botvinik oslanjala na Isjin prihod. On je dobijao sve veće odgovornosti u gradskim poslovima i, prema Mihailu Botviniku, na kraju „stvorio prvi sistem semafora u Lenjingradu.“
U međuvremenu, Miša je proučavao elektrotehniku, fiziku i druge teške predmete. Objašnjavao je da je mogao nositi taj teret jer su sovjetske obrazovne vlasti, ili više instance, shvatile da je težnja ka industrijalizaciji — ta čarobna riječ — zahtijevala vojsku novih tehničara. To je zauzvrat zahtijevalo snižavanje obrazovnih standarda.
„Donijeta je odluka da se studiranje olakša,“ napisao je. To mu je koristilo jer „nisam bio preopterećen prevelikom količinom znanja, pa sam mogao koristiti svoje nervne ćelije za donošenje odluka u originalnim situacijama.“
-Nastaviće se-