Priča Genna Sosonko

Kad sam se prije nekoliko godina počeo žaliti na nedostatak motivacije, umor, sve veći kako se turnir bližio kraju, on je samo kratko dobacio: „Pedeset nisu neke godine…”
Ne samo iz njegove generacije, nego i iz one poslije, više nema nikoga ko bi se ravnopravno borio s mladim, agresivnim, uigranim profesionalcima. Neki su zauvijek napustili šah, drugi povremeno nastupaju na veteranskim turnirima. Igranje šaha u starosti podsjeća na okrutni običaj iz davnina, kada su robovima na galijama odsijecali palac: mogu još da veslaju, ali koplje više ne mogu baciti… Samo Korčnoj nastavlja da se bori kao što je to činio čitav život – dajući sebe do kraja.
Već odavno ga ne čudi što je najstariji učesnik turnira – u većini slučajeva sa velikom razlikom u odnosu na drugog po starini. Na Olimpijadi u Istanbulu rekli su mu da u nekoj ekipi igra njegov vršnjak. „Ali sam saznao da je rođen 17. aprila, tako da sam ipak najstariji ovdje”, smijao se Korčnoj.
On i ne osjeća godine, jer starost nije toliko slabost tijela, koliko ravnodušnost duše. Bilo je čudno čuti od njega, na istom tom turniru u Istanbulu, da se u posljednje vrijeme previše bavio šahom i da je preumoran. Kao da je ukinuo samo značenje riječi „umor”.
Prije nekoliko godina, na turniru u Vejk an Zeu, Korčnoj, pripremajući se za partiju protiv Jana Timana, primijetio je: „Jan značajno popušta u posljednjem satu igre. Zato sam odlučio da ga izmrcvarim, držeći napetost do samog kraja.”
Nakon meča u Donjecku, govorio je: „U završnici griješi sedamnaestogodišnji Ponomarjov, a sve zato što je previše iscrpljen na kraju partije. Zašto bi to bilo tako?..”
I dalje vrlo emotivno doživljava ono što se dešava na tabli, a poraze podnosi još teže nego ranije. Desi se da ne čestita protivniku na pobjedi, ili se obruši na njega zbog toga što nije odgovorio na ponudu remija (koju često zapravo nije ni čuo).
Ponekad, njegove znatno mlađe kolege moraju da saslušaju ogorčene tirade, u kojima se ne komentarišu samo pozicije iz partije, već im se često kaže i šta Korčnoj misli o njihovoj igri uopšte – a ponekad i o njima samima. Oni iz ličnog iskustva znaju za ogromne psihološke i emocionalne napore koje donosi profesionalni šah danas, ali samo teoretski mogu da zamisle kako to izgleda u njegovim godinama.
Turnir u Vejk an Zeu prošle godine bio je težak za Korčnoja. „Zašto, zašto sam odigrao h6, zašto nisam pripremio veliku rokadu, zašto sam uzeo na g2?”, korio je sebe nakon što je predao Anandu već u 18. potezu. „Ne, teško mi je da igram ovako dug turnir.” Ali nakon što je u posljednjem kolu pobijedio Piketa u dugoj partiji, ponovo je bio pun energije: „Imam osjećaj kao da je turnir bio kratak…”
Njegove karakteristike igrača, kao i misli o šahu, uvijek su precizne i neočekivane. Jednom je savjetovao Josifu Dorfmanu, koji se žalio da nije uspio da pobijedi protivnika mnogo slabijeg od sebe: „Previše ste ga pritiskali, nije mu ostalo ništa drugo nego da igra forsirane poteze. A trebalo je da mu date malo prostora da igra, možda bi sam sebi smjestio…”
U Kanu je, posmatrajući igru mladog Fresinea u velikom cajtnotu, rekao: „Gledajte, gledajte, već pomjera pešake. To je bolest svih naučenih stratega – i moja takođe – da u cajtnotu krenu da igraju pešacima. Vidite kako mu se pozicija već pogoršala…”
Za njega godine igrača nemaju nikakvu ulogu, jer u šahu, kao i u književnosti ili muzici, izvođače ne određuju po godinama. Zato, analizirajući partiju sa dvanaestogodišnjim Tejmur Radžabovom, razgovara s njim kao sa odraslim: „Računate li da u varijanti koju ste predložili crni kralj ostaje bez zaštite? A šta ako žrtvujem konja?”, ne obraćajući pažnju na sjajne oči i drhtavu bradu svog protivnika…
Nakon drugog moždanog udara (oktobar 2012) teško mu se vraćao govor. Ljekari su mu preporučili da smanji napore. Ali za Viktora je borba za tablom bila sam život. Meč sa Ulmanom u Lajpcigu 2013. godine Korčnoj je odigrao sjedeći u invalidskim kolicima (pobjeda 2 – 0). Sljedećeg dana, neumorni Viktor L’vovič je davao simultanku. Potpisujući formular pobjedniku – devetogodišnjem djetetu – nije mogao da odoli da ne primijeti: „Dječače, imao si potpuno izgubljenu poziciju…”
(Preneseno sa fejsbuk stranice Aleksandra Zasuhina)