
15.nastavak
Međutim, Nikolaj Grigorijev i Vasily Russo, jak igrač dame koji je postao uticajan u šahovskoj sekciji, usprotivili su se: iznenadnu prazninu trebalo je popuniti Nikolajem Rudnjevom, a ne Botvinikom, tvrdili su oni. Rudnjev je bio profesionalni muzičar koji je stekao titulu majstora u pre-revolucionarnom periodu, odlaskom u Evropu i pobjedom na sekciji turnira nesrećnog Nemačkog šahovskog kongresa u Manhajmu 1914. godine. Živio je u udaljenom Samarkandu, pobijedio je na turniru u Centralnoj Aziji i bio je zaslužniji od dječaka iz velikog grada, prvokategornikaa koji je tek napunio 16 godina, tvrdio je Russo.
To je izazvalo dugu debatu. Međutim, samo jedan drugi učesnik—Aleksej Aljehin, brat samoizgnanog kandidata za svjetskog šampiona—podržao je Rokhlina. Kako se sastanak bližio kraju i Rokhlin je nesrećno sjedeo na svom mestu, Krilenko je prišao i rekao mu: „Nema razloga da očajavate.“ I Botvinik je dobio svoj poziv. Botvinik se u svojim memoarima nije osvrnuo na način na koji je ušao u najvažniji događaj svoje karijere do tada. U Pola vijeku šaha rekao je da se to desilo „sasvim slučajno…“ „Srećom, neki igrači su odbili da učestvuju.“
Rođen u hotelu Liverpool
Tokom turnira, Botvinik je dijelio sobu sa Modelom u moskovskom hotelu Liverpool (kasnije Centralnaya). U prvom kolu su bili upareni, a Botvinik je stekao novo iskustvo. Kao bijeli, odigrao je 1. d4 e6 i posle 2. e4 i mučio se u Winawerovoj varijanti Francuske odbrane, i na kraju izgubio.
Posle partije, Model je „potrošio neko vrijeme da mi prenese svoje iskustvo u velikodušnom duhu, jer je želio da mi pomogne da postanem majstor“, napisao je Botvinik.
„Zajedno smo analizirali partije, pripremali otvaranja. Model je slabo poznavao teoriju otvaranja, više je volio da igra ‘neteorijska’ otvaranja. Ali naučio me da igram Francusku i Holandsku!“ napisao je Botvinik. U jednom od svojih poslednjih članaka, Botvinik je rekao da je njegova čuvena metoda pripreme „nastala ne u tišini radne sobe, već u vatri turnirske borbe“ u „jednoj sobi hotela Liverpool“.
Najraniji sačuvani primjeri Botvinikovog igranja Francuske kao crni dolaze iz 11. i 13. kola 5. prvenstva, kada je pobijedio Iljina–Ženevskog i izgubio od Fjodora Bohatyrčuka. Bohatyrčuk će postati još jedan njegov nemesis („nezgodan rival“-prevodilac). Kasnije, Mihail Botvinik, sa 16 godina, otprilike u vrijeme kada je igrao na svom prvom Sovjetskom prvenstvu, u Moskvi 1927. godine Botvinik nije čak ni pomenuo njegovo ime opisujući njihovu partiju, koja je počela sa 1. e4 e6 2. d4 d5 3. Nc3 Bb4 4. e5 c5 5. Qg4. Rekao je da je bio prevaren da je odigra: „Jedan učesnik turnira (preko zajedničkih poznanika!)“ obavijestio ga je da bi volio igrati „varijantu otvaranja koja je navodno bila povoljna za bijelog. Model i ja smo to analizirali i odlučili da je varijanta u korist crnog. Tako sam je odigrao ‘prema analizi’ i pao u zamku! Postalo je jasno da nije dovoljno samo analizirati, već i razmotriti psihološke aspekte turnirske borbe.“
Botvinik je psihologiju iskoristio i ranije u svojoj najboljoj partiji na turniru:
5. Sovjetsko prvenstvo, Moskva 1927.
Ilya Rabinovich–Botvinik
A95 Holandska odbrana
0-1
Botvinik je ostavio utisak „trezvenosti“ tokom turnira i djelovao je kao odrasli 16-godišnjak. Nosio je kravatu i jaknu, govorio polako, pažljivo birajući riječi, prisjetio se posmatrač Boris Vajnštajn, koji će kasnije sresti Botvinika. „Bio je oko četiri godine mlađi od mene“, prisjetio se Vajnštajn, „ali je djelovao kao da je stariji.“ Viktor Baturinski, koji je imao vodeću ulogu u sovjetskom šahu 1970-ih, prisjetio se Botvinika na ovom turniru kao „mršavog mladića sa ovalnim naočarima koji je djelovao pomalo stidljivo u društvu časnih majstora, od kojih je većina bila bar dvostruko starija od njega.“
Botvinik je skoro pobijedio Romanovskog u šestom kolu, ali ga je njegovo neiskustvo koštalo skupo u teškoj završnici sa teškim figurama protiv Jakova Vilnera narednog dana. Do 11. kola, trajno je prešao u ‘pozitivnu kolonu’:
5. Sovjetsko prvenstvo, Moskva 1927.
Alexander Ilyin-Ženevsky–Botvinik
0-1
„Šta ako Miša završi prvi?“ rekao je Romanovski na početku turnira, a zatim se nasmijao na vlastitu šalu. Botvinikov cilj bio je skromniji: ravnomjeran skor od 10 poena donio bi mu majstorski titulu.
To je bilo sasvim dostižno, jer je nakon što je osvojio 6½ poena u prvih 12 kola, prošao najteži dio svog rasporeda. U stvari, pobijedio je u pet od svojih sledećih šest partija i bio je u trci za glavnu nagradu. Međutim, u svoje dvije posljednje partije morao je da se zadovolji remijima sa Aleksejom Selesnijevim, koji je bio najpoznatiji kao kompozitor šahovskih studija, i Andrejom Smorodskim, bivšim šampionom Crvene armije. Na kraju je završio dijelio peto mjesto sa Vladimirom Makogonovom, koji je takođe osvojio majstorsku titulu na svom debiju na Sovjetskom prvenstvu.
Danas, kada svake godine 15-godišnjaci osvajaju titulu velemajstora, Botvinikovo postignuće ne djeluje impresivno.
Ali do 1990-ih, takav rezultat 16-godišnjaka učinio bi ga „čudom od djeteta“ na koje se trebalo diviti. Botvinik je suvo primijetio u Analitičkom da njegov rezultat „nije izazvao oduševljenje“ i da je „moskovski šahovski časopis Šahmaty objavio samo četiri partije koje sam izgubio“. Kao što je Sergej Voronkov istakao, zapravo su bile samo dvije.
-Nastaviće se-