Intervju za kanal ChessMood:
Levon Aronian: „Moja radost dolazi iz zahvalnosti. Čitavog života sam imao mnogo sreće. Čitavog života sam sretao nevjerovatne ljude, prošao kroz mnoge tragedije, ali ono što je meni najvažnije jeste da budem zahvalan i da volim svijet i ljude. To je moja filozofija. Trudim se da gledam na svijet očima radoznalog djeteta. Ako uspijem da nekoga inspirišem ili da učinim nečiji život boljim – biću srećan.“
„Moji principi su jednostavni: ne čini ništa za šta misliš da može nanijeti nekome štetu. I brini o svojoj porodici! Ne dozvoli nikome da nanese štetu tvojoj porodici.“
„Kada gledam partije nekih svojih idola, recimo Aljehina ili Korčnoja, primjećujem da su stalno rasli, mijenjali se i razvijali. To je ono čemu težim. A takođe je neophodno vjerovati u san! To je veoma važno. Čak i ako je san nedostižan i lud – on mora postojati.“
O odustajanju od pokušaja da postane svjetski šampion:
„Ne bih rekao da me to učinilo ‘srećnijim’, to nije tačan izraz. Ali život je postao jednostavniji. Jer kada imaš san, imaš i ogromna očekivanja. A kada nemaš očekivanja – nemaš ni razočaranja! I mislim da je glupo očekivati bilo šta od života. Treba prihvatati stvari s milošću, a ne očekivati da sve bude onako kako bi ti želio.“
„Mnogo puta sam igrao u potpuno očajnom psihičkom stanju. Mislim da je stvar u opstanku. U takvim trenucima se uvijek prisjećam lekcija koje daje priroda. U Jermeniji možeš vidjeti mnogo pasa lutalica, neki od njih nemaju nogu. A oni se smiju, rade sve što mogu. I to je najveća lekcija za nas: sve je u zahvalnosti i upornosti.“
„Kada nemam volju da treniram, pokušavam da se bavim šahom na drugačiji način. Trudim se da igram puno blica ili da radim stvari koje mogu da mi vrate strast. Možeš analizirati nešto što nema nikakve veze sa tvojim trenutnim zadacima – da bi se strast vratila. Sada je sve još lakše: konačno imamo šah 960, koji postaje sve popularniji – možeš izabrati bilo koju početnu poziciju i analizirati je!“
O interesovanjima (umjetnosti, muzici, književnosti):
„Trošiti toliko vremena na stvari koje nemaju veze s tvojom profesijom – to je sigurno problem za moju karijeru. Ali to su moja interesovanja. To je ono čega ne mogu da se odreknem da bih se osjećao dobro.“
O karijeri:
„Mislim da nisam iskoristio svoju šansu da postanem najbolji šahista – prekasno sam shvatio da psihologija igra ogromnu ulogu. Ako sebe procijenim kao šahistu (moju disciplinu, fizičko stanje), mogu reći da nisam potpuno posvećen. Ne radim previše naporno – samo se odnosim prema sebi s ljubavlju i govorim: ‘Da, tri sata dnevno je dovoljno. Igram dobro, srećan sam što sam tu gdje jesam.’ Ljubav prema sebi je ono s čim se borim u pokušaju da postanem svjetski šampion.“
O tome kako postati bolji:
„Kada razgovaram s nekim ko želi da podigne svoj šahovski nivo, prvo postavim pitanje: zašto želiš da postaneš bolji? I koliko vremena možeš posvetiti svojim ciljevima? Jer ne možeš željeti da postaneš velemajstor ako imaš vremena samo 20 minuta dnevno – to tako ne funkcioniše. Važno je razumjeti svoje ciljeve i koliko energije možeš da im posvetiš. Unapređenje ne znači da ćeš postati najbolji na svijetu. Ja, na primjer, želim da napredujem kao teniser, ali ne mislim da ću sljedeće godine igrati na turnirima Grend Slema! Međutim, želim da napredujem da bih pobijedio Fabijana Karuanu, ali i on želi da postane bolji – da bi pobijedio mene!“
(Preneseno sa fejsbuk stranice GM Rashita Ziatdinova)