Andy Soltis: Mihail Botvinik -Život i partije svjetskog šahovskog šampiona (12.nastavak)

12.nastavak

Nekoliko vodećih umjetnika, glumaca i književnika došlo je da posmatra simultanku. Atmosfera je bila teška, „kao u ruskoj banji,“ prisjetio se Botvinik. Primijetio je da su dva igrača druge kategorije sjedila na jednoj stolici za tablom koja je bila rezervisana za njega. Bez imalo nelagode, pozvali su Botvinika da im se pridruži za njegovom tablom.

Simultanka je počela, a Kapablanka je brzo odigrao diplomatski remi sa jedinom ženom među učesnicima, Irinom Tihomirovom. Potom se koncentrisao na ostale partije.

Simultanka, Lenjingrad 1925
José Kapablanka – Mihail Botvinik
D51 Odbijeni damin gambit

0–1 

U knjizi Polovina stoljeća šaha, jednoj od svojih zbirki partija, Botvinik je napisao: „Kapablanka je prevrnuo svog kralja… s izrazom nezadovoljstva na licu. Zato sumnjam u izjave očevidaca koji tvrde da je Kapablanka pohvalio moje umijeće.“ Malo je izmijenio ovu izjavu u Analitičkoj, gdje je napisao da je Kapablanka „pomaknuo figure u stranu (kao znak da je predao partiju).“ 

Rokhlin je uljepšao priču. Prema Averbakhu, stvorio je „legendu da je, nakon što je izgubio ovu partiju, Kapablanka potapšao pobjednika po ramenu i predvidio mu briljantnu budućnost.“ Rokhlin je također tvrdio da je, nakon završetka simultanke s rezultatom 18 pobjeda, 8 remija i 4 poraza u svoju korist, Kapablanka čekao na Moskovskoj stanici na svoj voz. „Ko je bio onaj crnokosi dječak koji me sistematski porazio u topovskoj završnici?“ upitao je Kapablanka Rokhlina. 

„Señor, to je bio Miša Botvinik. Ima 14 godina i već je igrač druge kategorije,” navodno je odgovorio Rokhlin. „Druga kategorija? Šalite se? Na Kubi bi već dobio majstorski status. Mislim da ga čeka velika budućnost.“ Zvižduk voza prekinuo je razgovor, a Kapablanka je morao da se ukrca.   

Ovo izgleda kao preuveličavanje, tim prije što je Botvinik već bio igrač prve kategorije. Ipak, kada je sljedećeg jutra došao u školu, dočekan je kao pobjednički heroj. Partija je objavljena u Izvestiji, službenom listu Sovjetskog Saveza, uz komentare Nikolaja Grigorijeva.

Rokhlin, najuticajniji šahovski organizator u Lenjingradu, sada je imao zvijezdu koju će promovisati. „Od tog trenutka Rokhlin je postao zaštitnik mladog igrača, podržavajući ga na svaki mogući način,“ napisao je Averbah.

Botvinik je, naravno, imao i druge interese. Na majčin nagovor pohađao je muzičku školu, ali ga je više privlačila fotografija i pozorište. Na maturskoj večeri svoje škole 1927. godine igrao je naslovnu ulogu u komadu Oskara Vajlda Važno je zvati se Ernest. „Ali bez velikog uspjeha,“ napisao je kasnije. „Uloga je bila previše ozbiljna za mene.“

Mnoge, ako ne i većina njegovih ozbiljnih partija odigranih između 1924. i 1926. godine, su izgubljene. U svojoj trotomnoj zbirci Botvinik, na primjer, pominje „težak poraz u 16 poteza od Levenfiša.“ Najranija partija sa njegovim velikim rivalom Grigorijem Levenfišom koju Aleksandar Halifman bilježi u opsežnoj zbirci Botvinikovih partija je susret iz 1930. čiji su potezi izgubljeni. Ipak, poznato je da je Botvinik 1926. godine napravio još jedan skok u šahovskoj snazi. Održao je svoju prvu simultanku u Parku Ekaterinhof na jugozapadu Sankt Peterburga i postigao impresivnih 12 pobjeda i jedan remi, sa polufinalistima Prvenstva Lenjingrada.

Botvinik je napredovao od početnika 1923. godine do statusa treće kategorije 1924., prve kategorije 1925. i ekvivalenta jakog majstora 1926. godine. U eri Elo rejtinga, to bi se moglo usporediti s Hikaruom Nakamurom, čiji je prvi rejting u januaru 1995. bio 684, da bi do kraja 1996. porastao na 1811, a nivo majstora dostigao sredinom 1998.

Polufinale Prvenstva Lenjingrada 1926
A. Zaslavski – Botvinik
D52 Odbijeni damin gambit

0–1

Tokom meča SSSR–Ostatak svijeta 1970. godine, od igrača je zatraženo da navedu „najbolju“ partiju svoje karijere. Bobby Fischer je spomenuo svoju „Partiju stoljeća“ protiv Donalda Byrnea. Tigran Petrosjan naveo je dvije partije iz svojih mečeva za titulu svjetskog prvaka. Botvinik je odgovorio drugačije, rekavši da postoji mnogo partija koje bi se mogle smatrati „najvažnijima“. Pomenuo je samo jednu — topovsku završnicu koju je dobio protiv Mihaila Šebaršina na ovom turniru, što mu je omogućilo da pretekne protivnika i osvoji prvo mjesto.

Ipak, njegov dobri prijatelj Serjoža Kaminer nije bio impresioniran. „Zašto su svi izgubili od tebe?“ upitao je Mišu o njegovom rezultatu u polufinalu.

Finale je održano u bivšoj rezidenciji princa Semjona Abamelek-Lazareva, na adresi Mojski nasip br. 21. Kao i mnoge velike palate carske aristokratije, postala je sovjetska državna kancelarija — Dom radnika fizičke kulture. Ispostavilo se da je ovo mjesto bilo još jedno srećno za Botvinika. Upravo tu je osvojio Prvenstvo Lenjingrada 1932. godine, kao i Sovjetska prvenstva 1933. i 1939.

Godine 1926. započeo je finale gradskog prvenstva remijem, a zatim ostvario pet uzastopnih pobjeda, uključujući i trijumf nad Rokhlinom, koji je kasnije uvrstio u knjigu Pola stoljeća šaha. Takođe je odigrao prvu od nekoliko partija s protivnikom koji će mu pomoći da dostigne viši nivo igre.

Šampionat Lenjingrada, finale 1926. godine
Abram Model – Botvinik
A06: Odbijeni kraljev gambit

0–1

Poraz od Ilje Rabinoviča omeo je Botvinikove šanse da osvoji prvenstvo, ali je završio na veoma respektabilnom drugom mjestu, izjednačen sa Aleksandrom Ilyinom-Genevskim. Ovo ime zaslužuje pažnju. Rođen kao Aleksandar Ilyin u porodici petrogradskog plemstva, dodao je “Genevsky” nakon što je bio izgnan u Ženevu zbog svojih marksističkih stavova. Nakon povratka u Rusiju, patio je od trovanja gasom i šokova od granata tokom Prvog svjetskog rata i morao je ponovo da uči kako da igra šah. Ilyin-Genevsky je takođe razvio nervozni tik, prema Botviniku: “Brzo je trljao ruke u vrlo, vrlo brzom pokretu, dok je istovremeno činio pokret pljuvanja preko levog ramena.” Ovo je imalo negativan efekat “na ljude koji ga nisu poznavali.”

-Nastaviće se-