
11.nastavak
Botvinikovoj posvećenosti šahu doprinio je prvi veliki šahovski procvat u Lenjingradu. Godine 1923. u čitavoj zemlji bilo je samo između 2.000 i 3.000 organizovanih igrača. Međutim, prema Juriju Averbahu, do jula 1925. broj organizovanih šahista u Lenjingradu dostigao je više od 7.000. Među njima su se ubrzo našli budući velemajstori Vladimir Alatorcev, Vjačeslav Ragozin, Georgij Lisicin, Vitalij Čehover i Grigorij Ravinski.
Rokhlin, koji će odigrati ogromnu ulogu u Botvinikovom životu, uspio je otvoriti šahovski klub u februaru 1925. godine, koji je postao glavno središte šahovskih aktivnosti nakon zatvaranja Skupštine.
Ipak, Botvinik je ostao prilično samotnjak. „Nisam imao trenera. Sve sam učio sam i mnogo sam analizirao,“ prisjećao se Botvinik. „U to vrijeme svi u Lenjingradu su bili učenici Romanovskog, ali ja nisam išao u taj klub, zbog čega me Romanovski nije volio.” Pjotr Romanovski, koji je bio 19 godina stariji od Botvinika, bio je čovjek sa mnogo talenata.
Romanovski je bio pjesnik i poznanik ruskog simboliste Aleksandra Bloka. Bio je i talentovan muzičar, specijalizovan za balalajku i harmoniku.
Ipak, svoju je životnu strast posvetio šahu, a među njegovim najboljim učenicima našli su se i neki od kasnijih Botvinikovih rivala, poput Alatortseva. Držao je šahovske sesije u svom klubu na adresi Fontanka Embankment 48, nedaleko od mjesta gdje je živio Botvinik.
Međutim, za osobu „čvrstog karaktera“ poput Botvinika to je ipak bilo predaleko. Umjesto toga, Botvinik je igrao u klubu metalaca, koji je bio mnogo dalje od njegovog doma. Romanovski, s druge strane, nije imao veliko mišljenje o 13-godišnjem Botviniku. “Slabo kombinuje, igra dosadno i čeka greške protivnika,” rekao je. To je bilo nepravedno, jer je Botvinik stvarno imao veliki potencijal. Međutim, njegova taktička vještina je zaista trebala rad.
Jedan od Botvinikovih nastupa u tom periodu bio je na turniru igrača druge i treće kategorije u Lenjingradu 1924. godine, gdje je odigrao partiju protiv I. Kalinina u otvaranju Giuoco Piano (C55).
(Partije iz knjige neću dalje prenositi, one se lako mogu naći u bazama partija, prenosiću samo tekst iz knjige- Prevodilac)
U Analitičkom, Botvinik se sjeća incidenta sa turnira na Šahovskoj Skupštini s njegovim glavnim rivalom, „gluvonijemim umjetnikom po imenu Folga“. Folga, jedan od prvih šahovskih neprijatelja Botvinika, „očigledno mi je želio zlo, a kako bi to pokazao, trljao je ruke s uživanjem svaki put kada bih se našao u teškim pozicijama.“ Botvinik je osvetu izveo u jednom kolu kada je Folga imao izgubljenu poziciju, a Botvinik je „oborio njegovog kralja na tabli.“ Folga se požalio, a „skoro su me izbacili iz Skupštine.“
Na 100. godišnjicu rođenja Aleksandra Aljehina 1992. godine, Botvinik je napisao da je „šahovski život Rusije bio slabo organizovan“ kada je Aljehin počinjao, pa je morao da igra dopisni šah. Ove partije su prisilile Aljehina da postane analitičar i „istraživač“, što je bio Botvinikov omiljeni izraz odobravanja.
Nema dokaza da je Botvinik igrao dopisni šah. Međutim, on je radio vlastite analize olovkom u sveskama i zabilježio koliko je god mogao od Laskerovih simultanih partija, zajedno sa svojim vlastitim komentarima, početkom 1924. godine.
Botvinik protiv Kapablanke
Tokom „Prvog moskovskog međunarodnog“ turnira 1925. godine, Nikolaj Grigoriev, istaknuti kompozitor završnica i šahovski aparatčik, podstakao je Rokhlina da nagovori Hozea Kapablanku da održi simultanku u Sankt Peterburgu. Svjetski šampion bio je privučen velikim honorarom koji mu je ponuđen. Prema „drugoj verziji“ Averbaha, Kapablanka je bio zainteresovan za putovanje zbog lijepe djevojke u koju je bio zaljubljen dok je bio kubanski diplomata u Sankt Peterburgu 1913. godine, a Rokhlin je obećao da će mu organizovati sastanak s njom ako pristane na simultanku.
Rokhlin, koji je razgovarao na njemačkom i francuskom jeziku, rekao je Kapablanki da će biti organizovano da ga odvezu na „Crvenoj streli“, spavaćem vozu koji je polazio iz Moskve oko 11 sati uveče i stizao u Lenjingrad devet sati kasnije. Kapablanka je insistirao na tome da ima svoju kabinu. „Ne volim komšije“, rekao je. „Nema problema“, odgovorio je Rokhlin. Kupio mu je oba mjesta u dvokrevetnoj kabini.
Kada je datum simultanke bio dogovoren, Rokhlin je pozvao Nevski, 88.
„Sutra ćete igrati protiv Kapablanke u simultanci“, započeo je. „Imate li neku posebnu želju?“
„Može li mi se izdati propusnica za izložbu za mog brata?“ odgovorio je Miša.
„Za vašeg brata? Možda i za nekog drugog? Možda vam treba više propusnica?“
„Da, ako je moguće“, bio je odgovor.
„Nema šanse. Budite zadovoljni što igrate.“
Jutro 20. novembra, Kapablanka je stigao u Lenjingrad, prijavio se u Hotel Evrope radi odmora, a zatim se pojavio u 15 časova na simultanci u Maloj sali Filharmonije, na Mihajlovskoj ulici 2. Mjesto, koje danas nosi ime po kompozitoru Dmitriju Šostakoviču, bila je i scena drugog važnog događaja u Botvinikovoj karijeri — „Turnira sa učešćem Euwea i Kmocha“ 1934. godine. Botvinik je bio najmlađi od 30 igrača simultanke. U svom djelu Analitičko prisetio se ranije prezira njegove majke prema šahu. „Šta želiš da postaneš — Kapablanka?“ pitala je ona. Ali kada je saznala da će zapravo igrati protiv svjetskog šampiona, „kupila mi je novu braon košulju.“
-Nastaviće se-