
„64“, Moskva, 2000
Aleksej LJAPUNOV
Pronicljivost

Vještačka inteligencija, kakva još ne postoji (ravna ljudskoj inteligenciji), biće stvorena trudom stručnjaka iz oblasti kibernetike i računarske tehnike. Funkcije ovog vještačkog subjekta biće ograničene, iako će morati biti veoma radan. Ali, hoće li uskoro moći da postane pronicljiv? Ako treba da bude pronicljiv kao što je bio A. A. Ljapunov, onda teško…
Kako je Aleksej Andrejevič saznao za moj rad na šahovskom programu – ne znam, vjerovatno od našeg zajedničkog prijatelja N. A. Krinickog. Nakon što je 1968. godine izašla knjiga „Algoritam igre u šahu“, Ljapunov je poslao pismo u kojem je insistirao da održim predavanje na njegovom seminaru.
To je bilo prilično neočekivano. Većina matematičara odnosila se prema mom radu sa sasvim opravdanim skepticizmom: i ličnost šahiste-profesionalca, i „elektrotehničara-amatera“ činila im se neprikladnom za istraživanja u oblasti kibernetike, a neobične ideje – više nego sumnjivim. Samo je profesor Krinicki zauzimao jasnu i dobronamjernu poziciju, ali koliko smo sati proveli u žestokim raspravama prije nego što smo postali istomišljenici! I evo, sam Ljapunov me poziva da dođem u Novosibirsk!
Predavanje na seminaru održano je u septembru 1969. godine. Do tada sam uspio da napredujem – formulisao sam pojam „zone igre“, lokalnog sukoba na šahovskoj tabli. Nigdje ranije nisam govorio o toj zoni i brinuo sam se da to ne izazove nove kritičke primjedbe.
Aleksej Andrejevič je odlučio da seminar održi u najvećoj sali univerziteta. Pretpostavljao je da će mnogi doći samo da „bace pogled“ na bivšeg svjetskog prvaka. Ljapunov je, izgleda, odlučio da to iskoristi za promociju kibernetike i nije pogriješio – sala je bila ispunjena do posljednjeg mjesta.
Nakon mog izlaganja, Ljapunov je uzeo riječ, izgovorio nekoliko opštih fraza, a zatim se fokusirao na… zonu igre! Nesumnjivo, prvi put je na seminaru čuo za taj pojam i odmah shvatio da je to najvažniji element predavanja. To je bila prava pronicljivost.
Kasnije sam uspio dokazati da je zona osnova za modeliranje šahovske igre kao višestepenskog sistema upravljanja i da je jedino na taj način moguće formirati usko i duboko stablo pretrage – bez toga je nemoguće riješiti problem pronalaženja dobrog poteza. Dugo sam se pitao kako je Aleksej Andrejevič tako brzo prepoznao „dobar potez“ i dao visoku ocjenu konceptu zone igre. Tek nedavno sam se upoznao s njegovim radom „O upravljačkim sistemima žive prirode i opštem shvatanju životnih procesa“, napisanim još 1962. godine; već tada je Ljapunov razmatrao višestepenske sisteme… Zato je odmah uspio da prepozna prednosti novog algoritma šahovske igre.
Poslije predavanja, Aleksej Andrejevič me pozvao kod sebe kući, gdje su, uz šolju čaja, započele naučne diskusije. Tu sam se osmjelio da pomenem svoje ideje iz oblasti mašinskog prevođenja. Krinicki mi je strogo zabranio da pokrećem tu temu; objašnjavao je da je Ljapunov vrhunski stručnjak u toj oblasti i da će sigurno ismijati moje naivne zamisli o prevođenju.
Međutim, Aleksej Andrejevič me saslušao s tolikom pažnjom i taktom da mi je postalo jasno kakva je bila njegova duša. Ljapunov – jedan od vodećih naučnika svog vremena – bio je istovremeno i dobar i prijatan čovjek, tipični ruski intelektualac (i po izgledu)… Njegovo glavno zanimanje bila je nauka, njeni interesi bili su mu iznad svega; kada bi osjetio da je pronašao pravog saradnika, Aleksej Andrejevič bi zračio entuzijazmom i bio spreman na svako dobro djelo.
Sa običnog, svakodnevnog stanovišta, Ljapunov je bio suviše principijelan, a, da budemo iskreni, ta principijelnost mu ponekad nije donosila korist. Kako je sam napisao: „Stabilnost nadorganizmenih formacija značajno je veća od stabilnosti samih organizama (jer organizam prije ili kasnije propada).“ Da, organizam nestaje, ali kada „organizam“ posjeduje intelekt poput onog koji je imao Aleksej Andrejevič Ljapunov, on još dugo živi – kroz uticaj koji ostavlja na one koji su s njim lično sarađivali ili proučavali njegova djela.
35.Проницательность. 1976.
-Nastaviće se tekstom o Ivanu Vinogradovu-