„64“, Moskva, 2000
Jakov ROHLIN
Prvi put sam vidio Jakova Gerasimoviča Rohlina u avgustu 1924. godine u Petrogradskom šahovskom društvu, koje se nalazilo u dvije male sobe Vladimirovskog igračkog kluba. U jesen iste godine, Svesavezni šahovski savez je zatvoren i počela je nova era u šahu – prešao je pod pokroviteljstvo države i sindikata.
Rohlin je brzo shvatio kakve pogodnosti to donosi šahu i tada je započela njegova neumorna organizatorska djelatnost. Samo u Lenjingradu je otvorio tri šahovska kluba, a širom zemlje – nebrojeno. Nije se obeshrabrio ni kada su se u teškim periodima klubovi zatvarali; tada je otvarao nove.
Tako se tridesetih godina na izvršnom komitetu Lenjingradskog savjeta raspravljalo o osnivanju novog kluba. Postavilo se uobičajeno pitanje: „A da li u Moskvi postoji šahovski klub?“ Rohlin se nije zbunio: „Šta – u Moskvi, u Saratovu postoji!“ Nažalost, u to teško vrijeme u zemlji je postojao samo jedan klub – u Saratovu, ali je izvršni komitet donio pozitivnu odluku.
Rohlin je pomagao svim mladim šahistima, uključujući i mene, pa čak i mladom Kasparovu – obezbijedio mu je sindikalnu stipendiju. A koliko je tek turnira organizovao, sudio ih, sam igrao dopisni šah, i koliko je knjiga napisao…
Rohlin je odigrao važnu ulogu u formiranju šahovskih generacija, a one (kao u štafeti) prenose te tradicije drugima.
Sada iako sam Jakov Gerasimovič više nema mnogo snage, njegovo će djelo biti nastavljeno.
33.Яков Рохлин. 1993.
-Nastaviće se tekstom o Kamineru i Liburkinu-