
7.nastavak
1.
MIŠA
Ruski i sovjetski izvori navode da je Mihail Botvinik rođen u Repinu, mjestu nazvanom po slikaru iz 19. stoljeća Ilji Repinu. Međutim, ovo malo mjesto, koje je ljeti bilo odmaralište za imućnije ljude, dobilo je ime Repino tek 1948. godine, 37 godina nakon što je Botvinik rođen 17. avgusta 1911. godine. Mjesto se zapravo zvalo Kuokkala i, kako samo ime sugeriše, bilo je finsko, smješteno u Velikom vojvodstvu Finske, tada u sastavu carstva cara Nikolaja II. Nakon Ruske revolucije postalo je dio nezavisne Finske, a Sovjetski Savez ga je preuzeo tek nakon povremenog, ali dugotrajnog finsko-sovjetskog rata koji je završen 1944. godine.
Botvinikovi korijeni nisu bili ni u Finskoj ni u Rusiji, već u Bjelorusiji. Njegov djed po ocu živio je kao zakupac zemlje, a njegovih pet sinova radilo je na farmi u Kudriščinu, blizu Minska. Među tim sinovima bio je i Moisej Lvovič Botvinik (1878–1931), otac budućeg svjetskog šampiona, kojeg je Mihail Botvinik pamtio kao snažno građenog čovjeka.
„Uhvatilo bi bika za rogove iz stada i oborio ga na zemlju“, rekao je Mihail Botvinik. Moisej Botvinik imao je i „strogu narav“, a njegov sin je dodao: „Vjerovatno su i moj tjelesni sklop i osobine karaktera potekli od njega.“ Da, a možda i njegova politička uvjerenja potječu odatle. U dobi od 27 godina Moisej Botvinik je otišao u Minsk da radi u ilegalnoj anticarističkoj štampariji. Troje njegove braće i sestara — dva brata i sestra, odnosno ujaci i tetka Mihaila Botvinika — na kraju su emigrirali u Sjedinjene Američke Države. Njegov otac nije ostao u Minsku. Nakon što je „izgubio zube“ zbog „trovanja“, odlučio je postati zubni tehničar, rekao je njegov sin, ne ulazeći u detalje.
Moisej se preselio u glavni grad, Sankt Peterburg, kako bi radio kao pripravnik zubnog asistenta nakon što se „posvađao s mojim djedom,“ napisao je Botvinik. Dobio je diplomu i iznajmio stan u Ulici Puškina.
Botvinikova majka, Serafima Samoilovna Rabinovič (1879–1952), takođe je bila iz Bjelorusije. Njen sin je rekao da je odrasla u drvenoj kući na obali rijeke Zapadna Dvina, u Kreslavki, odnosno u jevrejskom štetlu (mala jevrejska naselja u Istočnoj Evropi-prevodilac) Kraslava. Bila je politički radikalka, koja je oko svoje 22. godine bila prognana u Sibir kao članica Opšteg jevrejskog radničkog saveza Bund, socijalističke grupe koju je caristički režim ugasio. Kasnije je postala menjševik, član manjinske frakcije Ruske socijaldemokratske radničke partije, koja se kao što je poznato razdvojila od boljševika (većinske frakcije). Ponovo je uhapšena 10. decembra 1905. godine zbog umnožavanja subverzivne literature i prognana na još dvije godine. Ovi podaci su postali poznati zahvaljujući dokumentima koji su se pojavili 1928. godine, kada je pokušala postati članica leningradske podružnice organizacije pod nazivom Sveopšti sovjetski savez političkih zatvorenika.
Poslije dvije godine progonstva u Sibiru, Serafima je stigla u Sankt Peterburg i radila kao zubarka u ambulanti ogromne Obuhovske metalne fabrike, koja je bila leglo radikalizma. Jednog dana na Puškinovoj ulici upoznala je naočitog, bradatog muškarca po imenu Moisej Botvinik. Vjenčali su se, ona je napustila posao, a zatim su se nastanili u velikom stanu na adresi Nevski prospekt broj 88.
Ako geografija može predskazati istoriju, njihovo prebivalište bilo je proročansko mjesto. Nevski prospekt bio je biser grada i imao bogatu šahovsku prošlost. Na Nevskom broju 86, na primjer, održan je veliki turnir u Sankt Peterburgu 1895-96. godine, na kojem su učestvovali Emanuel Lasker, Vilijam Štajnic, Hari Nelson Pilsberi i Mihail Čigorin.
Mihail Botvinik, kao i većina svjetskih šampiona, bio je drugi sin* u porodici. Bio je tri godine mlađi od svog jedinog brata Isaaka, poznatog kao Issy ili Isya. Botvinik, tada neizostavno zvan Miša, s toplinom se prisjećao djetinjstva s njim u stanu na Nevskom prospektu broj 88.
„Tamo smo imali veliki, sunčani stan sa sedam soba na trećem spratu; postojao je lift, a u prizemlju je bio vratar,“ rekao je Botvinik Genadiju Sosonku u jednom od svojih posljednjih i najotvorenijih intervjua. „Imali smo kuvaricu i sobaricu, a sjećam se da smo u jednom trenutku moj brat i ja čak imali guvernantu za djecu. Onda je došla 1917. godina.“
*Uključujući Viswanathana Ananda, Borisa Spaskog, Emanuela Laskera, Vasilija Smyslova i Joséa Capablancu.
-Nastaviće se-