2.nastavak
Botvinik je u svojim memoarima umanjivao značaj političkih intriga ili bi čitaocima ostavljao da „čitaju između redova“. Na primjer, kada su sovjetske vlasti oklijevale da pošalju delegate na prvi veliki FIDE sastanak nakon Drugog svjetskog rata, to je ozbiljno ugrozilo Botvinikove šanse da postane svjetski prvak. Prisjetio se kako su on i Vjačeslav Ragozin posjetili general-pukovnika Alekseja Kuznjecova, člana moćnog Centralnog komiteta Komunističke partije, kojeg su poznavali još od prije rata. “Ne brinite, sve će biti u redu,” rekao je Kuznjecov, prema Botvinikovim riječima. I zaista, sve je bilo u redu. Međutim, nije spomenuo da će Kuznjecov ubrzo biti smijenjen, uhapšen, a 1950. godine i pogubljen.
S obzirom na to da je bilo preko 1.100 partija za izbor, morao sam biti veoma selektivan pri izboru onih koje ilustruju Botvinnikov život. Nisam uključio mnoge poznate pobjede, kao ni remije, poput njegovih čudesnih spašavanja prekinute partije protiv Maksa Euwea u Groningenu 1946. godine i protiv Bobija Fischera u Varni 1962. Nisam imao šta dodati onome što je već rečeno o tim partijama, mnogo puta i briljantno.
Najveći izazov bilo je suočavanje s neizbježnim sukobima među izvorima. Kome vjerovati kada su činjenice u oštrom neslaganju, što je često slučaj u Botvinikovom životu? Kada Botviniku odamo priznanje koje mu pripada, koliko treba vjerovati riječima Davida Bronsteina, Borisa Vajnštajna i drugih koji su mu se oštro suprotstavljali? Odlučio sam priznati doprinos kritičarima, ali sam posvetio bar jednaku pažnju ljudima koji su ga bolje poznavali, poput Jurija Averbaha, Viktora Malkina, Leva Abramova i velikih hroničara sovjetske šahovske historije, poput Sergeja Vorobnkova.
Mihail Moisejevič Botvinik bio je misterija za mnoge svoje savremenike. Ova knjiga je pokušaj da se on objasni u kontekstu današnjeg vremena.
UVOD
15. jula 1952. godine, osam od deset najboljih šahista svijeta okupilo se u prostoriji elitnog odmarališta Državnog planskog komiteta u Voronovu, u Rusiji. Trenirali su zajedno kako bi se pripremili za timski turnir Svjetske šahovske federacije (FIDE) koji je na jesen trebalo da se održi u Helsinkiju. Ova prilika bila je od velikog značaja jer bi sovjetska pobjeda promovisala sovjetsku kulturu, način života i, naravno, komunizam. Nije bilo slučajno što je šah bio pod direktnom kontrolom sovjetskog državnog Odjela za propagandu i agitaciju.
Ali dnevni red ovog sastanka u odmaralištu jugozapadno od Moskve bio je, prema detaljnim zapisnicima, jedinstven. Neizrečena tema: treba li izbaciti svjetskog prvaka Mihaila Botvinika iz sovjetskog tima. Igrače su okupili aparatčici Komiteta za fizičku kulturu i sport (poznatog kao Sportski komitet), koji je upravljao šahom, ali i fizičkim sportovima. Na čelu Komiteta bio je vojni oficir, general-pukovnik V.P. Vinogradov. Njegov zamjenik, drug Ivanov, započeo je riječima da je pitanje Botvinika hitno. Sovjetski Savez je prvi put učestvovao na Olimpijadi, i svima u prostoriji bilo je jasno da bi bilo šta manje od zlatne medalje bilo nezamislivo u Staljinovo doba.
Međutim, Botvinik je očigledno bio u lošoj formi. Upravo je izgubio trening partije u Voronovu protiv Tigrana Petrosjana i Isaaka Boleslavskog. Oni su bili među devet sovjetskih igrača koji su se borili za šest mjesta u timu za Olimpijadu. Ipak, niko ih 1952. godine nije smatrao igračima kalibra za svjetskog prvaka. Ako bi Botvinik igrao ovako loše u Finskoj—i izgubio od Samuela Reševskog iz Sjedinjenih Američkih Država, Miguela Najdorfa iz Argentine ili Svetozara Gligorića iz Jugoslavije—bilo bi to „skandalozno“, prisjetio se Jurij Averbah, koji je prisustvovao sastanku. U tom hladnoratovskom periodu, kako je rekao, „svjetski prvak nije imao pravo da gubi od stranih rivala.“
Ivanov je otvorio sastanak rekavši da je razgovarao s Aleksandrom Kotovom o problemu s Botvinikom. Nikome u prostoriji nije trebalo govoriti ko je Saša Kotov. Osvojio je Međuzonski turnir 1952. godine, ali je takođe imao veze s moćnim ličnostima unutar Sovjetske komunističke partije. „Drug Kotov je obavijestio da su svi šahisti s kojima je razgovarao smatrali da je [Botvinikova] sportska forma nepouzdana.“ Čak je i drug Ragozin imao isto mišljenje, rekao je Kotov. To je, takođe, bilo značajno. Vjačeslav Ragozin, poznat prijateljima kao Slava, bio je možda jedini jaki šahista na svijetu kojem je Mihail Botvinik apsolutno vjerovao. Ragozin i Botvinik bili su saveznici, sparing partneri i bliski prijatelji gotovo dvije decenije. Prema zapisnicima sa sastanka, i drug Smislov se složio s opštim konsenzusom.
-Nastaviće se-