Velemajstor Milan Draško-Novo otkrivanje Forija sa Anjom (iz knjige „Putujući sa figurama 2“)

Putopisno-šahovska knjiga „Putujući sa figurama 2“ velemajstora Milana Draška nastavak je njegovog inspirativnog putovanja kroz gradove, i šahovske partije koje ostavljaju dubok trag, ne samo na tabli, već i u srcu svih ljubitelja putopisa i šaha. Kombinujući eleganciju šahovskog promišljanja sa toplinom ličnih sjećanja, Draško pred čitaoca donosi živopisne slike gradova, nostalgične prizore iz prošlosti i susrete s ljudima koji boje njegove priče.

U nastavku slijedi prvi od tri odabrana teksta iz knjige, pod naslovom „Novo otkrivanje Forija sa Anjom“ — topla, refleksivna prozna minijatura u kojoj se prošlost i sadašnjost prepliću dok šetnja po ostrvu Iskija prerasta u tiho slavlje života, sjećanja i ljepote šaha.

**************

Izabrao sam tekstove iz moje nove knjige „Putujući sa figurama 2“, koji otkrivaju ljepotu Forija, gradića na ostrvu Iskija. U fokusu su bliske osobe i ambijenti. Priče o Talju i Fišeru ostavljam za neku drugu priliku, jer na uglednoj i omiljenoj Šah mat listi trenutno ima puno sjajnih tekstova gdje defiluju šahovski velikani.

Velemajstor Milan Draško

***********
Novo otkrivanje Forija sa Anjom

Oblačim nove pantalone i košulju. Stiže Mario, počinje simultanka na 12 tabli. Svi moji suparnici su učesnici turnira koji se igra u hotelu od 2-9. jula. Pravo nastupa imaju šahisti s rejtingom ispod 2300. Igraju dobro, logično. Djevojka iz Švajcarske postavlja zamku u koju neočekivano upadam. Nastaje drama, ali sreća se osmijehnula. Šahista-boem igra dobro nešto slabiju završnicu. Odbijam remi u dva navrata, ali zatim sam nudim.

Zanesenom gospodinu predlažem da vrati potez, grubo je previdio i gubi suviše brzo. On sa zahvalnošću prihvata. Plavooka gospođa ne poznaje naročito finese otvaranja, ali kasnije vješto manevriše. Pokušavam napraviti progres, pozicija, ipak, miriše na remi. Zanimljiva zavšnica sa talentovanim mladićem, loša procjena i pobjeda izmiče. Osam pobjeda i 4 remija, zadovoljstvo na licima. Zagrlio sam Marija, dušu festivala. Anja je vješto fotografisala. Slatko spavamo, jedan zanosan dan prerasta u dragu uspomenu.

Budi nas cvrkut ptica. Izlazim na balkon, gosti već hrle prema hotelskom bazenu. Poslije doručka predlažem Anji da krenemo tragom mojih uspomena. “Neće dugo trajati”. Izlazimo na dugačku Ulicu “Provinciale Panza”. Blizu je hotel “Galidon”. Prilazeći hotelu uočih da nema više prekrasne palme. Na recepciji nepoznati ljudi, stepenice vode u restoran, nekadašnju turnirsku salu. Izlazim vani, silazeći niz stepenice ispod kojih je Igor Naumkin često telefonirao. Imao je širok krug prijatelja u Italiji. Sjetih se Aleksandre i Silvije, zanosnih djevojaka iz Milana, s kojima se tu fotografisah. Ljudi stvaraju atmosferu i ugođaj. Hotel “Galidon” je još uvijek lijep, šarmantan.

Spuštao sam se 2011. stepenicama pored restorana “Oasis”, a zatim uskom zemljanom stazom do mora. Prečica okružena stablima palmi i smokava, živopisan i najbrži put od hotela “Galidon” do plaže “Citara”. S jedne strane, krhka drvena ograda, svjetlo smeđe boje, s druge brdo i neobične stijene. Staza je iščezla, urbanizacija “guta” oaze mira i ljepote. Upućuju nas prema koridoru unutar hotela. Srećom, ispred nas je lijep plato, neka vrsta vidikovca.

Šetao sam 2011. do plaže “Citara” i dužim putem, širokom cestom. Prije posljednjeg zavoja prema hotelima, restoranima i prodavnicama uz plažu, nalazio se lijep plato zasađen mladim maslinama. Zelene klupe za odmor u nijansi bujnog rastinja. Tu bih zastao nakon kupanja u moru. Sa platoa se pružao pogled na plažu „Cava dell’ Isola beach“. Tako je nekad bilo.

Nema više maslina ni bujnog zelenila. Dominira divlji pelin, koji raste u izobilju između Peskare i Montesilvana. Šetao sam stazom, dugom 9 km, uoči italijanske lige 2021. Igrao sam tri godine za Palermo i pet za “Don Pietro Carrera” iz Katanije. Pisaću jednom o Starom gradu u Galipoliju, lijepim pobjedama, o Karlu Kaneli i klupskim drugovima. O sjajnom čovjeku Đulijanu D’Erediti i bronzanoj medalji Palerma u Trevizu 2002. Ni ekskluzivna plaža ispod platoa ne izgleda kao ranije, nekako se smanjila. Dok obilazimo mjesta iz naše prošlosti, obuzme nas sjeta. “Ne možeš dva puta ući u istu rijeku” (Heraklit).

Nastavljamo šetnju, od tog trenutka počinje novo otkrivanje Forija. Naletismo na restoran koji spolja izgleda neugledno. Anja želi da uđemo. Sjedimo na visokim stolicama iznad mora. Zanosna muzika talasa. Desno su tri velike stijene, djeluju kao umjetnički eksponat. Izlazim vani da fotografišem restoran “Paravis” i predjele u daljini. Restoran tek tada otkriva draži i ljepotu.

Nešto kasnije lijep prizor: “La Chiesa del Soccorso”. Podaci o crkvi datiraju iz srednjeg vijeka, pominje se kao dio samostana augustinskih fratara iz sredine 14. vijeka. Samostan prestaje postojati 1653, nakon bule pape Inoćentija X. Najposjećenija atrakcija Iskije poslije Aragonskog zamka. Lijepa je fasada, miješavina gotike, renesanse i baroka. Pored crkve je mali zvonik, sa piramidalnim tornjem u gotičkom stilu. Kamene stepenice ukrašene su šarenim pločicama sa likovima svetaca.

Prolazimo pored zgrade opštine i stižemo do pješačke zone, s lijepim drvoredom. Simpatične su kuće, s malim balkonima. Moju reportažu o Iskiji hvalili su tokom beogradske promocije knjige “Karpov u Dučićevom gradu” (25. 11. 2022). Kako je sve relativno, tek sada otkrivam čari grada.

Velemajstor Milan Draško

(Nastaviće se)