18.04.2025.
A evo još jedne nevjerovatne priče.
Nešto ovako danas je prosto nezamislivo. Ali desilo se – bilo je. Jedan obični radnik bi nakon smjene sjeo na bicikl i išao da pobjeđuje na velemajstorskom turniru. Zvuči kao glupi klikbejt (sadržaj koji privlači pažnju), zar ne?
Ali upravo tako je počela međunarodna karijera čudesnog slovenačkog šahiste Albina Planinca, koji bi danas napunio 81 godinu.
Siguran sam da mnogi moji prijatelji, pa čak i kolege velemajstori iz mlađe generacije, ne znaju to ime, a ipak – bio je to jedan od najsvjetlijih meteora u savremenoj istoriji šaha. Ne, nije pretjerivanje.
Gotovo čitava njegova karijera stala je u šest godina: od 1969. do 1975, ali kako je to svjetlo bilo jako. Slovenci su dobro znali talentovanog majstora, ali on nije važio za najboljeg igrača republike, pa ni profesionalni šahista nije bio. Igrao je s promjenjivim uspjehom na prvenstvima Jugoslavije – i ako je nečim šokirao, to nije bilo rezultatima, već stilom.
I onda – jak turnir: prvi put nakon nekoliko godina, u Sloveniju su stigli majstori iz cijelog svijeta. I već prvo Planinčevo učešće na velikom međunarodnom turniru bilo je trijumfalno – skromni radnik iz fabrike bicikala, koji tokom turnira čak nije ni uzeo odmor, pobijedio je na Memorijalu Vidmara – ispred Gligorića, Uncikera, Georgiua, Byrne-a…
Bio je to pravi trijumf, a ono što je posebno fasciniralo bio je stil pobjeda. Kraljev gambit, neizostavni Benoni crnim figurama, najoštrije sicilijanke. I sve to protiv najjačih i najiskusnijih protivnika.
Visok, asketskog izgleda, s velikim naočarima, nije razgovarao sa kolegama tokom turnira – Planinc je ostavljao neobičan utisak. Još veći utisak ostavljale su njegove partije. Nalik na Talja – samo što Talj u to vrijeme već nije blistao kao ranije.
Odmah se stvara fan-klub Planinca, ali do sledećeg velikog uspjeha moraće se čekati još nekoliko godina.
Osvojio je još nekoliko pristojnih turnira, stekao titulu velemajstora, ali bilo je i neuspjeha od kojih se Albin oporavljao ne mijenjajući stil. Uvijek samo na pobjedu. Uvijek naprijed.
Probijanje u svjetsku elitu sa takvim pristupom nije išlo lako – ali nagrada za njegov stil bila je još jedan poziv: i 1973. godine Planinc ide na svoj prvi pravi superturnir u Amsterdam.
Bivši svjetski prvaci Spaski i Petrosjan, predvodnici zapadne nove šahovske škole Timman i Andersson, na vrhuncu forme Smejkal, Quinteros i Kavalek, nepopustljivi veteran Szabo – i Planinc, čija je uspješna nepromišljenost uvijek posebno fascinirala praktične Holanđane – često su ga pozivali u svoju zemlju, čak su mali klub nazvali po njemu.
Kako ste možda i naslutili – Slovenac pobjeđuje, sa Petrosjanom dijeli prvo mjesto sa 10 poena iz 15 partija. Vjeran sebi, u svom blistavom i neponovljivom stilu – po oštrici noža. Tačnije, po užetu zategnutom kao nerv.
To hodanje po užetu privlačilo je publiku. Ali skupo je koštalo samog velemajstora.
Ekscentričnosti koje su odavno bile prisutne, prerastaju u progresivnu bolest – iako je još odlično odigrao Olimpijadu 1974, pokazao solidne rezultate na pojedinačnim turnirima i odigrao briljantne partije – pogledajte kako je deklasirao Vaganjana i Beljavskog – ipak, karijera slovenačkog genija faktički se bližila kraju.
Godine 1979. prestaje da igra.
Dalja sudbina Planinca bila je tužna. Pokušavao je da trenira – ali nije išlo, iako se slovenački velemajstor Georg Mohr prisjećao koliko je bilo zanimljivo slušati legendarnog igrača kako dijeli svoja znanja, a prije svega ljubav prema šahu.
Nekoliko puta pokušao je da se vrati igri – ali svaki put bi to završilo još dubljom depresijom. Posljednje godine proveo je pod nadzorom ljekara, i 2008. godine njegov život se završio.
Sjajna i u nečemu tragična ličnost, koja je sagorjela u plamenu koji je sam stvorio.
Ali mi imamo obavezu da pamtimo takve ljude. Oni su – cvijet šaha.
Pogledajte partije Planinca, osjetite njihov puls. Ukus.
Samo šest godina. Nekoliko turnira. I vječno sjećanje.
(Preneseno sa fejsbuk stranice GM Emila Sutovskog)