Crno-bijela polja života i šaha…
ČOVJEK KOJI JE BIO ZALJUBLJEN U ISTINU
Momčilo Vuković (1935 – 2020)
Tokom svoje duge šahovske karijere upoznao sam puno sjajnih i uglednih ličnosti, ne samo iz naše profesije, nego iz mnogih oblasti života. Slušajući i posmatrajući te ljude meni je, u najvećem broju slučajeva, ostao dominantan utisak da je skromnost temeljna vrlina njihovog duha. To me oduševljavalo i znao sam da nikad neću moći da se ponašam drukčije jer me osjećaj stida obuzimao pri pomisli da ne bude tako.
Jedan od tih ljudi koji je prilikom prvog susreta privukao moju pažnju neobičnim, kulturnim i otmenim nastupom, bio je naš čovjek, izdanak gordog Durmitora. Kad sam u ljeto 1966. godine stigao u Kotor, na prvi seniorski šampionat Crne Gore, sreo sam se sa njim na terasi “Fjorda”. Spazivši visoku mušku figuru, blagog i prefinjenog lica u društvu lijepe nasmijane žene, osjetio sam da to moraju biti Momčilo Vuković i njegova supruga Zaga. Pozdravili smo se i razmijenili par riječi a Momo se prema meni odnio sa iskrenom posvećenošću, što sam prepoznao u njegovim očima. Takav trenutak se ne zaboravlja. Narednih dana, tokom jutra ili večeri, po završetku partija, srijetali bi se na rivi ili u kotorskim baštama i činilo mi se da im prija moja pojava. To me radovalo jer sam u braćnom paru Vuković prepoznao istinske intelektualce koji su vodili računa o izboru svojih sagovornika i prijatelja.
Momo je tada bio jedan od vodećih šahista a taj status je izborio pobjedom na crnogorskom šampionatu u Ulcinju 1959. godine. Ta titula je imala posebnu težinu jer je uspio da pobjegne za prsa Dragoljubu Miniću, igraču koji će, potom, postati velika nada crnogorskog šaha. Pobjedom u medjusobnom duelu, skromni mladić iz Pljevalja osvojio je prvo mjesto ispred Minića, Ljuba Živkovića, Djordjija Djurovića, Mihaila Milonjića i ostalih 11 učesnika. Taj i takav Momčilo Vuković bio je sada tu preda mnom i ja sam se iskreno obradovao našem poznanstvu.
Onda je došao dan kad smo se sreli, jedan naspram drugog, za šahovskim stolom. Znao sam da imam teškog protivnika ali mladić u dvadesetoj godini misli da može igrati mimo šahovskih principa i upustiti se u šahovski lov kroz maglu. Pogriješio sam već izborom otvaranja jer je Momo pokazao da savršeno poznaje sve njegove finese. Parirao je taktičke prijetnje i ostao sa pješakom više, pa je bilo jasno da se nazire kraj partije. Kroz par poteza vidio sam da je njegova tehnika realizacije dovoljno vješta i pružio sam ruku u znak predaje.
U zajedničkoj analizi uvjerio sam se da sam izabrao lošu varijantu ali je partija za mene imala veliku važnost. Podstakla me na ozbiljna razmišljanja o profesionalnom pristupu igri i adekvatnom izboru otvaranja. Takodje, omogućila mi je da upoznam Moma kao šahistu a mnogo kasnije upoznaću ga kao uglednog profesora francuskog i latinskog jezika u barskoj gimnaziji. Tek onda sam stekao punu predstavu o njemu.
Dovoljno je pročitati kako Milenko Ratković (“Profesori koji se pamte”) i Vlado Lukšić (“Šah u Baru”) opisuju Momčila Vukovića pa shvatiti kakav je trag taj čovjek ostavio u barskom “hramu znanja” i u šahovskom životu grada pod Rumijom. Inače, u toj svojoj knjizi, Lukšić zanimljivo slika Momov profesorski i šahovski portret:
“Intelektualac visoke klase, širokog šahovskog obrazovanja, profesor Vuković je stručno i sa ukusom uredjivao bilten prvog medjunarodnog velemajstorskog turnira 1977. u Baru i Zonskog turnira 1981. godine u Budvi. Imao je veoma čitanu kolumnu u “Barskim novinama ”i vodio je i pionirsku šahovsku školu u O.Š. “Jugoslavija”. Sve tehničke i organizacione šahovske poslove u Baru obavljao je bez naknade. Učesnik je drugog velemajstorskog turnira 1980. u Baru a o njegovoj igri pohvalno se izrazio Tigran Petrosjan.
A kako je Momo komentarisao pojedine duele sa pomenutih turnira, navešću primjer moje partije sa Kinterosom odigrane u Baru 1977. godine : “ Argentinski velemajstor se, u ranoj fazi igre, odrekao lovačkog para da bi oslabio crne pješake na daminom krilu. Pregrupisao je svoje snage i usmjerio ih na tu stranu da bi stekao materijalnu prednost. U tome je i uspio ali, kad je pao taj crni pješak, istovremeno je u kontranapadu pao i Kinteros”.
Zanimljiv detalj koji slikovito govori o Momovoj ličnosti ispričao mi je dr Ljubo Živković prije dvije godine na šampionatu Crne Gore u Baru. Ljubo je došao jednog popodneva da posmatra partije. Kad je ušao u salu hotela “Sidro” ugledao je Moma kako stoji pored jednog stola nad pozicijom koja mu je privukla pažnju. Videći ga tako u povijenom položaju zbog kičme, Ljubo pridje i tiho mu se obrati : – Zdravo Momo, lijepo je da se sretnemo ovdje na šahovskom turniru a dobro je da se još odupiremo bolestima, mada “ Senectus sui ipso morbus est”. Dok sam to izgovarao, priča Ljubo, primijetio sam treptaj na Momovom licu i shvatio sljedeće : ili je njega iznenadila ova sentenca ili sam ja negdje pogriješio! Prvu mogućnost sam odmah odbacio jer sam shvatio da govorim pred profesorom latinskog jezika! Vratio sam se kući i pronašao grešku. Previdio sam da je riječ “Senectus” ženskog a ne muškog roda. Dakle : “ Senectus sua ipsa morbus est” (Starost je sama po sebi bolest).
Vidiš, doktore, rekoh ja, nije htio da te ispravi zbog poštovanja. – E, to je reakcija koja govori o otmenosti duha, uzvrati on sličnim komplimentom. Pomislih – to su bile moralne vrijednosti starog crnogorskog kova. I danas, poslije toliko godina osjećam radost što sam se družio s takvim ličnostima jer su bili uzor svima koji su željeli da časno zakorače u život. Njihove stručne, intelektualne i moralne vrijednosti svrstavaju ih u društvo najuzornijih gradjana naše države!
Momo je predano i odgovorno radio u svemu čega bi se prihvatio. Imponovala je ta njegova istrajnost jer je iz nje zračila težnja za istinom. Kao da je on a ne Maksim Gorki, napisao : “ Laž je religija robova i gospodara, istina je Bog slobodnog čovjeka”.
Nažalost, u Crnoj Gori, obično, odajemo poštovanje ljudima tek kad odu sa životne scene. Ali njihove riječi i njihova djela ostaju u nama kao pritajeni nemir savjesti koji će planuti kad se mi približimo neumitnom činu. Zašto jednom intelektualna elita ne zaustavi taj recidiv prošlosti i oslobodi tu ljepotu čovječnosti kojom se kunemo i o kojoj pjevamo. Znam samo da bi u tome uspjeli kad bi bilo više ljudi poput Momčila Vukovića jer on je imao karakter tog slobodnoga čovjeka o kome govori ruski pisac.
(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Ivanovića)