Genna Sosonko: Pouzdana prošlost – Salo Flohr 1908-1983 (70. nastavak)

2003 New in Chess Alkmaar

(70. nastavak)

Za samo šest mjeseci rat je stigao i u Sovjetski Savez. Flohr i njegova supruga napustili su Moskvu i bili evakuisani prvo u Srednju Aziju, a zatim u Gruziju. Godine 1942. u Tbilisiju, kao ugledni stranac, smješten je u Intourist Hotel. Flohr se kasnije prisjećao:

„Kada smo stigli tamo, srdačno su nam čestitali. Ispostavilo se da je sovjetska vlada prihvatila moj zahtjev za sovjetsko državljanstvo. Oduzeli su mi češki pasoš i dali sovjetski. Podsjetili su me da, po povratku u hotel, trebam prijaviti svoj pasoš. To sam i uradio. Sljedećeg jutra, moja supruga i ja smo, kao i obično, čekali da nam donesu doručak. Iz nekog razloga, to nisu učinili. Nisu donijeli ni ručak. Kada sam upitao upravnika što se događa, objasnio je da nas više neće hraniti jer više nismo stranci. Dodao je i da bismo trebali pronaći neko drugo mjesto za život, jer nam nije bilo dozvoljeno da boravimo u hotelu: to je bio hotel za strance.“

Za ljude koji su uspjeli da sačuvaju svoje principe i uvjerenja ostave netaknutima, bez da dozvole trun sumnje, straha, konformizma ili laži da ih naruši, teško je razumjeti to vrijeme i tu zemlju u kojoj se našao Salo Flohr.

Njegov drugi život u Sovjetskom Savezu može se sagledati samo iz perspektive tog vremena. Njegov život, kao i životi mnogih drugih u to doba, bio je određen konformizmom, oprezom i razboritošću, što bi se na drugim jezicima moglo nazvati kukavičlukom i vanjskim poštovanjem normi prihvaćenih u toj zemlji.

Bilo je malo ljudi sa kojima je mogao biti potpuno iskren. Jedan od njih bio je Paul Keres, stari prijatelj i kolega, čovjek sa sličnom sudbinom. Kada bi se sreli, često su razgovarali na njemačkom jeziku, ne samo zato što je to bio jezik njihove mladosti, već i zato što bi se time vraćali u ono doba kada su mogli reći šta misle i gdje žele da budu, bez odgovornosti prema bilo kome.

U drevnoj Perziji jedan od najtežih oblika kazne bio je zatvor, nakon čega bi uslijedila smrtna kazna nekoliko godina kasnije. Ovo je put kojim praktično prolazi svaki šahovski profesionalac. Prije nego što postane jasno da vaša karijera konačno i neizbježno dolazi kraju, dolazi do perioda opadanja. Kod Salo Flohra taj period započeo je relativno rano. Njegov posljednji veliki uspjeh bila je pobjeda u Lenjingradu 1939. godine, gdje je, osim Keresa i Reshevskog, učestvovala čitava elita sovjetskog šaha, izuzev Botvinika.

Naravno, gotovo sve što je veliko u šahu postignu mladi ljudi, ali tada je Flohr imao samo 31 godinu. Pokušavajući pronaći objašnjenje za ovaj brzi pad, Flohr je pred kraj svog života rekao: „Rat mi je narušio zdravlje i uništio živce. Nekoliko mojih šahovskih koncepcija zahtijevalo je odlučnu reviziju. Nikada nisam bio posebno poznat po poznavanju teorije otvaranja, ali u mladosti su to nadoknađivali drugi faktori.“

Posle rata, sovjetski majstori pokrenuli su ofanzivu na čitavom šahovskom frontu. Gurnuli su u stranu ne samo mene, već i druge vodeće igrače sa Zapada. Ipak, glavni razlog mog poslijeratnog neuspjeha bio je nešto drugo. Borba za šahovsku krunu zahtijeva fantastičnu posvećenost, a ja je nisam imao. Nisam se „znojio“ nad šahom i prestao sam da se borim.“

Bio je neuspješan na Međuzonskom turniru 1948. godine, kao i na Turniru kandidata dvije godine kasnije. Još je učestvovao na nekim turnirima u Sovjetskom Savezu i na ponekim drugorazrednim turnirima u inostranstvu, ali više nije bio velemajstor kojeg je Botvinik jednom uporedio s Napoleonom i o kojem je rekao: „Tridesetih godina svi su drhtali pred Flohrom.“

Za Flohra je šah postepeno postao sporedna stvar. Sada je samo dopunjavao njegovu heraldiku, ali zauzimao je sve manje prostora u njegovom „grbu“. Usprkos smanjenoj aktivnosti, njegovo razumijevanje igre ostalo je izvanredno, te je Flohr pomagao i bio sekundant mnogim igračima, uključujući Botvinika, Tajmanova i Petrosjana. Ali, ni u toj ulozi nije mogao izbjeći svakodnevnu stvarnost sovjetskog života.

Dvadeset treća, pretposljednja partija meča za Svjetsko prvenstvo između Botvinika i Bronštajna ostala je za Flohra gorko i bolno sjećanje do kraja života. Botvinik je zaostajao u meču i pobjeda mu je bila neophodna po svaku cijenu. Partija je odložena u poziciji u kojoj su Botvinikova dva lovca bila očigledno jača od Bronštajnovih skakača.

Nakon dužeg razmišljanja, Botvinik je zapečatio potez i zajedno s Flohrom napustio koncertnu dvoranu Čajkovski. Potez koji je Botvinik zapečatio bio je prilično očigledan, a zadovoljni Flohr, analizirajući u mislima varijante koje obećavaju pobjedu, ispratio je Botvinika do njegove destinacije. Nakon večere su još jednom pogledali poziciju, a zatim je Salo krenuo kući kako bi završio finalno dorađivanje varijanti. Potez koji je Botvinik koverirao bio je prilično očigledan, a zadovoljan Flohr, analizirajući u svojoj glavi varijante koje su obećavale pobjedu, pratio je Botvinika do njegovog stana. Nakon večere, ponovo su pogledali poziciju, a Salo je otišao kući kako bi konačno dotjerivao varijante. Sljedećeg dana, Flohr je ponovo bio kod Botvinika. „Salo, možeš li pokazati varijante Gannochki, želio bih još jednom da pogledam poziciju“, rekao je Svjetski prvak. Flohr je bio pomalo zapanjen, ali je ipak, nakon što je postavio poziciju na tablu, počeo objašnjavati nešto Botvinnikovoj ženi, iako ona jedva da je poznavala poteze figura. Nekoliko trenutaka kasnije, sam prvak se vratio, prijatelji su ručali i krenuli na mjesto igre. Prije nego što su se popeli na pozornicu, Botvinik je tiho, da niko ne čuje, priznao svom pomoćniku: „Znaš, Salo, koveritrao  sam drugi potez…“

Suze su navrle Flohru na oči, i dugo nije mogao da zaboravi ogorčenje koje je osjećao prema svom sumnjičavom i nepovjerljivom starom prijatelju Miši. Ako se knjige klasifikuju u dvije kategorije, one koje su od trenutnog interesa i knjige za sva vremena, onda se sve što je Flohr napisao, za razliku od knjiga Tartakowera, Nimzowitscha i Aljehina, može sigurno svrstati u prvu kategoriju. Pored toga, on ustvari nije ni napisao nijednu pravu knjigu. Zbirka koja je objavljena u Sovjetskom Savezu nakon njegove smrti sastoji se od članaka iz raznih časopisa i novina, skica i izvještaja sa turnira i mečeva za Svjetsku šampionsku titulu. Flohr je pisao kao što je govorio, nije se mučio oko izbora riječi, i, umačući pero u med, pažljivo je izbjegavao bilo koji oblik kritike.

-Nastaviće se-