
„64“, Moskva, 2000
PAVEL PETROVIČ
(povodom 75. godišnjice rođenja P. Keres-a)

Postepeno se navikao na ovaj način obraćanja; shvatio je da su mu se obraćali prijateljski i s poštovanjem. Da, u Sovjetskom Savezu Paul Keres je bio popularan, voljeli su ga — i ne samo kod nas, nego i u inostranstvu.
Upoznali smo se 1938. godine u Amsterdamu, tokom AVRO turnira, gdje je učestvovalo 8 najboljih šahista svijeta. Keres i Fajn su podijelili prvo mjesto.
Tanki i vitki Pauli bio je neupadljiv. U gostima kod sudije turnira G. Kmoh-a, Keres nije rekao ni riječ. „Kameni gost,“ primijetila je domaćica… Uvijek dotjeran, zakopčan do posljednjeg dugmeta, polako zapisivao poteze kaligrafskim rukopisom — a imao je samo 23 godine…
Još dvije godine prije AVRO turnira, Keres nije dobio pozivnicu za poznati turnir u Nottingemu. Ali 1937. godine briljantno je pobijedio na turniru u Zemering-Badenu, i šahovski svijet je cijenio mladog Estonca.
Keres je zakoračio na šahovski Olimp kasno. Nije mnogo djelovao kao šahista-praktičar, već je bio zaljubljenik u igru putem dopisnog šaha. I to je razumljivo — u maloj Estoniji nije imao dostojnih partnera. Međutim, igra putem dopisnog šaha (koja je bez sumnje dublja od igre na tabli) s jedne strane pomogla je Keresu da bolje razumije suštinu šaha, a s druge strane?
U šahu se često javljaju neočekivane situacije; šahista-praktičar se uvježbava da se brzo prilagodi njima. Dok igrajući putem dopisnog šaha, nema potrebe da se žuri, brzi i odlučni potezi nisu obavezni. Keres je postao praktičar kada je imao oko 20 godina. I tokom čitave svoje šahovske karijere, kada bi se neočekivano našao u teškoj situaciji, nije uvijek brzo reagovao.
Početni period aktivnosti Keres-a, ograničen nacionalnim okvirima i igranjem dopisnog šaha, doveo je do toga da je mladi šahista pratio staromodne šeme otvaranja. Keres se nije sigurno osjećao u zatvorenoj igri, kada su figure sporo pomjeraju. Ali u otvorenoj i poluotvorenoj — bio je jednostavno zadivljujući… To je osvajalo širu šahovsku publiku, i šahovski umjetnik Keres bio je voljen širom svijeta. Da, ne jednom je Pauli pobijedio i mene lijepim, brzim napadom…
Estonija je postala sovjetskom republikom, a Paul — sovjetskim velemajstorom. Njegove nove kolege (kao i svi sovjetski šahisti) odnosili su se prema njemu veoma prijateljski. Ali počeo je rat, i Keres se našao pod nacističkom okupacijom. Šta da se radi? U šahu treba igrati! I Keres (zajedno s prvakom svijeta Aljehinom) putuje sa turnira na turnir — iz jedne zemlje u drugu. Očigledno je da je Paul bio potišten: ako je prije rata Keres već nadmašio Aljehina, tokom rata bilo je drugačije.
Estonija je bila oslobođena i nastupile su nove teškoće — više od godinu dana Keres nije nastupao na takmičenjima. Ali od 1946. godine Keres ponovo postaje aktivni sovjetski velemajstor. Nije odmah Paul prihvatio svoje šahovsko sovjetsko „državljanstvo“. U početku je postojala određena otuđenost. Ali dva faktora su promijenila raspoloženje Estonca: prvo, shvatio je s kakvim prijateljstvom i divljenjem mu se obraćaju, a drugo, Paul (šahista do kraja) nije mogao da ne cijeni podršku koju sovjetska država pruža šahu. Paul nije sjedio besposlen, pisao je knjige, osnovao šahovsku školu u Talinu (u kojoj je bilo 300 dječaka) i brilijantno nastupao na takmičenjima. Uspon njegove kreativne aktivnosti počeo je kada je ušao u porodicu sovjetskih velemajstora.
Već nakon smrti Keres-a, u intervjuu poznatog sovjetskog velemajstora njemačkom šahovskom časopisu, saopšteno je da je posle rata Botvinik navodno pokušavao da isključi Keresa sa takmičenja. Slučajno se pokazalo da je novinar koji je uzimao intervju, u svoje vrijeme razgovarao i s Keresom, koji mu je ispričao da je Botvinik (kao i drugi sovjetski majstori) pokušavao da vrati Keres-a u šahovski život. Dakle, Paul je to zapamtio…
Keres je četiri puta bio drugi na takmičenjima čiji su pobjednici dobijali pravo na meč sa šampionom svijeta — ali nije uspio da se bori za svjetsku titulu (osim na meč-turniru 1948. godine). Ali niko drugi nije postigao toliku dosljednost u uspjehu. Naravno, kada smo se takmičili, kao i uvijek u takvoj situaciji, odnosi su bili oštri; a poslije toga — najbolji.
Ispostavilo se da je Paul jednostavno dobar čovjek; rado je davao razne svakodnevne savjete i pomagao prijateljima. Ispostavilo se da iza njegove stroge spoljašnjosti krije mnogo humora (što mu je pomagalo da preživi neke „strogoće“ sovjetskog života). „Da, — govorio je Keres, — kod mene kod kuće rastu slobodni pješaci.“ Čak je i u svakodnevnom životu Paul koristio šahovsku terminologiju. Njegovo hobi je bio — vazdušni saobraćaj. Poznavao je raspored letova glavnih aviokompanija svijeta. U Komitetu za fizičku kulturu to su cijenili, i u posebnim slučajevima su se savjetovali sa Keresom — kako najbolje da se isplanira ruta. Paul je šaleći se govorio: svi problemi nestaju čim se rastaneš od Aeroflota!
Jednom, dok je bio u inostranstvu, otišli smo u šetnju. Bilo je vruće, i Keres je predložio da popijemo nešto osvježavajuće. „Ali to košta novaca“, — u inostranstvu sam postajao škrtac. „Ali tako je lijepo trošiti novac“, — uzvratio je Paul i… počastio me! To njegovo „uputstvo“ bilo je prihvaćeno i obavezno se izvršavalo.
U junu 1974. godine, prvi put sam došao u Talin (u fabriku TET) i, naravno, pozvao Keres-a. Nažalost, već je išao ka aerodromu. Nakon nekoliko mjeseci, Pauli je bio u Moskvi, zvao je, ali nešto nas je spriječilo da se sretnemo…
Posljednji turnir Keres-a bio je u proljeće 1975. godine u Kanadi. Naravno, bio je prvi, a zatim — iscrpljujuće simultanke. Paul je odlazio u inostranstvo samo jednom godišnje, takva ograničenja su mi uvijek djelovala kao divljaštvo; i protestovao sam, ali tako je bilo… Keres, usprkos bolovima u nogama, davao je te teške simultanke — jer je morao da brine o porodici. Težak let Vankuver — Montreal — Amsterdam — Helsinki. Infarkt, bolnica i tužan kraj.
Život Keres-a — divan primjer služenja šahovskoj umjetnosti, a sve drugo — nacionalne predrasude i ostalo — padalo je u drugi plan. Visoko je cijenio komunikaciju sa sovjetskim majstorima, a to je koristilo svima nama.
Ne dešava se uvijek tako: jedan od novih baltičkih vođa (koji je neprijateljski nastrojen prema svemu sovjetskom) u svoje vrijeme bio je zaljubljen u šah i igrao na sovjetskim takmičenjima; očigledno je njegov šahovski talenat bio toliko skroman da mladić nije mogao da shvati značaj ruske, sovjetske šahovske kulture, pa i ne samo šahovske…
Kada god sam u Talinu, odlazim na groblje pored zaliva, da se poklonim velikom šahovskom umjetniku našeg vijeka.
16.Павел Петрович. «Правда», 1991.
-Nastaviće se tekstom o Fine-u-