Mihail BOTVINIK: Portreti -Paul Keres (21.nastavak)

„64“, Moskva, 2000

Paul Keres

PAUL

Prvi put sam se sreo sa Keresom 1938. godine u Holandiji, tokom AVRO turnira. Paul je bio visok, vitak i skladan, s gotovo anđeoskim crtama lica. Jeo je malo, govorio još manje, nije se osmjehivao, a bio je odjeven besprijekorno uredno. Grupa učesnika bila je pozvana kod majstora S. Landaua, a tamo je bio i sudija turnira G. Kmoch sa suprugom. Madame Kmoch odmah je nazvala Paula „Kamenim gostom“…

Paul Keres se pojavio na međunarodnoj šahovskoj sceni 1935. godine, na Svjetskoj olimpijadi u Varšavi. Devetnaestogodišnji Paul igrao je na prvoj tabli u timu Estonije. Može se reći da je on bio prvi šahovski majstor kojeg je Estonija dala šahovskom svijetu. Riga i Vilnius odavno su bili poznati po svojim šahovskim tradicijama, ali Talin ranije nije iznjedrio šahovske talente.

Međutim, olimpijada je ipak samo olimpijada, i 1936. godine Keres nije bio pozvan na čuveni međunarodni turnir u Notingemu. Pored svjetskog šampiona Evea i trojice bivših šampiona – Laskera, Kapablanke i Aljehina – tamo su igrala i četiri mlada velemajstora: Flor, Reševski, Fajn i Botvinik (mladi Keres tada još nije bio priznat).

Godinu kasnije u Austriji, u dva grada – Zemmeringu i Badenu – održan je još jedan jak turnir, na kojem su učestvovali Kapablanka, Flor, Fajn, Reševski, Petrov, Eliskazes i Ragozin. Tamo su pozvali i Paula. I šta se desilo? Debitovao je brilijantno – s lakoćom je osvojio prvo mjesto. Šahovski svijet bio je zaprepašćen. O Keresu su počeli da govore kao o budućem svjetskom šampionu! Ali, naravno, bilo je i onih koji su sumnjali – jer to je bio njegov prvi veliki uspjeh…

Sumnje su nestale krajem 1938. godine. Holandska radiokompanija AVRO organizovala je turnir nevjerovatne snage: svjetski šampion Aljehin, bivši šampioni Kapablanka i Eve, pet mladih velemajstora – Flor, Reševski, Botvinik, Fajn i Keres (čak ni Em. Lasker nije bio pozvan). Prva dva mjesta podijelili su Keres i Fajn. Pravo Paula da igra meč sa svjetskim prvakom Aljehinom (pravila za organizaciju mečeva za titulu tada nisu postojala) postalo je očigledno. Kapablanku, koji je sanjao da neko pobijedi njegovog šahovskog rivala Aleksandra Aljehina, sklonio je Keres u stranu nakon turnira i ubjeđivao ga da ne igra meč sa svjetskim šampionom u Južnoj Americi – jer Aljehin tamo ima mnogo prijatelja…

Naravno, Paulu nije bilo suđeno da ima sreće u svojoj šahovskoj karijeri. U nekom drugom vremenu, vjerovatno bi postao svjetski šampion. Međutim, tokom 40-ih i 50-ih godina prošlog vijeka, mogao je doći do titule jedino ako bi s vrha šahovskog Olimpa potisnuo autora ovih redova. Da budemo fer, u sličnoj situaciji našli su se i Bronštajn, i Smislov, i Talj… Ostaje pitanje: šta je bolje – igrati jedan meč za titulu svjetskog prvaka ili četiri puta biti drugi u turnirima kandidata? Keresu je pošlo za rukom ovo drugo.

Moram biti zahvalan Paulu. Da nije bilo njega, između 1938. i 1948. godine ne bih mogao toliko napredovati u šahu. Godine 1938. (AVRO turnir) i 1940. (prvenstvo SSSR-a) Paul je bio ispred mene. Intenzivan rad i pripreme omogućili su mi da ga prestignem sljedeće godine (meč-turnir 1941). Još naporniji rad u periodu 1947–1948. donio mi je prednost u meč-turniru za titulu svjetskog prvaka.

Da, da bih pretekao Keresa, morao sam uložiti ogroman trud – on je bio brilijantan šahista. Izuzetno precizan i brz u računanju varijanti, s dubokim pozicionim razumijevanjem, izuzetnim kombinacionim smislom i napadačkim umijećem, ogromnom erudicijom – takve su bile njegove šahovske vrline. I kao čovjek zasluživao je poštovanje.

Keresov život bio je posvećen šahu. Igrao je na turnirima, davao simultanke, znao sve što je imalo veze sa šahom, mnogo analizirao i pisao, a bio je i šahovski kompozitor. Objavio je mnogo knjiga, slijedeći stare tradicije velikih majstora. Pa šta mu je onda nedostajalo da dosegne šahovski vrh?

Mislim da mu u kritičnim trenucima nije bilo dovoljno čvrstine karaktera. Kada je bio pod velikim pritiskom, jednostavno je igrao ispod svojih mogućnosti. Vjerovatno je imao i šahovski nedostatak – Keres je volio otvorene igre, osjećao ih je vrlo suptilno. Savremena zatvorena otvaranja on je, naravno, poznavao, ali ih nije volio. Njegovi protivnici su to koristili.

Ponekad je naše rivalstvo imalo previše oštru formu, kao što je bilo 1948. i 1952. godine. Nažalost, iz pjesme se riječi ne mogu izbaciti! O našim neprijatnim sukobima, po prećutnom dogovoru, nikada nismo govorili u kasnijim razgovorima, a s vremenom smo se sprijateljili.

Vremenom se Paul „navikao“ na mene i, pokazujući svoju snagu, znao je da me „nauči pameti“, „pokvarivši“ mi dva turnira – prvenstvo SSSR-a 1955. i memorijalni turnir Aljehina 1956. godine. Kada bi pobijedio, nije mogao sakriti radost i govorio bi: „Popravljamo skor!“

Kao turnirski (ne meč-igrač) borac, Keres vjerovatno nije imao premca na svijetu. Tri puta je osvajao titulu prvaka SSSR-a (1947, 1950. i 1951. godine), a čak četiri puta uzastopno završavao kao drugoplasirani na turnirima kandidata za svjetsku titulu (Cirih 1953, Amsterdam 1956, Bled–Zagreb–Beograd 1959. i Kurasao 1962).

Evo samo djelimičnog spiska međunarodnih turnira nakon Drugog svjetskog rata koje je osvojio: Šavno-Zdruj 1950, Budimpešta 1952, Hastings 1954/55, Mar del Plata i Santjago 1957, Stokholm 1960, Cirih 1961, Los Anđeles 1963, Hastings 1964/65, Marijanske Laznje 1965, Bamberg 1969, Budimpešta 1970, Talin 1971! Ko još može da se pohvali takvim dostignućima?

Ali, Paul nije igrao samo šah – bavio se i tenisom, imao je prvu kategoriju i čak učestvovao na prvenstvu SSSR-a! Sjajno je vozio automobil, bio je u toku sa svim političkim i sportskim dešavanjima. Avionske redove vožnje poznavao je do savršenstva – kada bi se neka šahovska delegacija našla u inostranstvu, rutu je uvijek planirao Keres, jer je znao svaki detalj.

Naravno, bio je idol čitave Estonije; voljeli su ga i sovjetski šahisti, kao i šahovski entuzijasti širom svijeta. Paul je mnogo igrao, mnogo putovao, a njegove knjige su objavljivane na različitim jezicima.

S godinama je Keres postajao društveniji, duhovitiji i, možda, čak i ljubazniji.

Posljednji put smo se na turniru susreli 1969. godine u Vajk-an-Zeu (Holandija). Tamo sam se prehladio, ali sam nastavio da igram. Ležim u krevetu, analiziram na džepnom šahu  prekinutu poziciju s Portišem – teška završnica…

Neočekivano, kucanje na vratima, i ulazi Paul:
„Pa, spašavaš li se?“

Objašnjavam mu da sam, nakon dugog traženja, našao jednu jedinstvenu remi poziciju, ali ne mogu da shvatim kako da je postignem. Keres uzima moje džepni šah, razmišlja, vraća mi gaih i kaže:
„A šta ako odigraš ovako?“

Pogledali smo se, i uhvatio nas je nezaustavljiv smijeh – Paul je pronašao jednostavan način da se dođe do tražene pozicije. Kada smo nastavili partiju, Portiš je bio zapanjen – remi!

Keres nije volio da odlazi na sastanke i sjednice, ali se društvenih obaveza nije klonio. Jednom sam ga pozvao da prisustvuje prijemu grupe velemajstora na visokom nivou. Paul je rado pristao i energično branio interese šaha.

U posljednje vrijeme Keres je i dalje igrao turnire, možda ne tako često kao u mladosti. Ali svi šahovski zaljubljenici dobro pamte da je „Meč vijeka“ 1970. godine u Beogradu završen u našu korist upravo zahvaljujući Keresovoj igri.

Početkom 1975. godine Keres je pobijedio na turniru u Talinu, a u maju u Vankuveru (Kanada). Igrati mu nije bilo lako – zdravlje mu je bilo narušeno. Nikada se nije žalio; tek na uporna pitanja, uz osmijeh bi slegnuo ramenima i lagano se klimajući priznao: „Bole me noge.“ O tome da mu je i srce bilo slabo, nikada nije govorio – nije bio čovjek koji kuka. Spolja, uvijek je bio spreman za borbu!

Vraćajući se s turnira u Kanadi, Keres se 1. juna u Helsinkiju osjećao loše, smješten je u  bolnicu i četiri dana kasnije velikog šahiste više nije bilo. Nakon smrti Aleksandra Aljehina 1946. godine, ovo je bio najveći gubitak koji je zadesio šahovski svijet (A. Rubinštajn je umro kasnije od Aljehina, ali ga je strašna bolest za života već odavno onemogućila).

Kakav je Paul došao u svijet šaha – iskren, suzdržan, dobronamjeran i beskrajno posvećen voljenoj igri – takav je iz njega i otišao, možda spolja malo teži, ali mudriji, ostavljajući ljubiteljima šaha svoje partije, analize i lijepo sjećanje na sebe kao na neustrašivog borca.

15.Пауль. «Смена», 1975, № 22.

-Nastaviće se –