Mihail BOTVINIK: Portreti -Gari KASPAROV (20.nastavak)

„64“, Moskva, 2000

Gari KASPAROV
„TAJNA“ GARIJA KASPAROVA

Da, veoma je zanimljivo saznati – u čemu je tajna uspjeha Garija Kasparova? Pokušaćemo, poštovani čitaoče, da damo odgovor na to pitanje.

Desetogodišnji Garik je već ostavljao jak  utisak. Praktično je trenutno pronalazio oštre i neočekivane varijante. Iskustva je imao malo, nije imao vremena da provjerava te varijante (misli su mu navirale), tako da je dobar dio njegovih pronalazaka bio pogrešan, ali ono što je bilo tačno – bilo je zapanjujuće. Uskoro se u Kasparovu probudio istraživač. Kada je imao samo 13 godina, osporio je poznatu analizu Roberta Fišera.

U poziciji prikazanoj na dijagramu, Fišer je smatrao da crni lako dolaze do pobjede. Međutim, Garik je pronašao da nakon 67. Tc4! Tb3+ 68. Tc3 De1+ 69. Kd3 Df1+ 70. Kd2 (70. Ke3 Dh3+!) 70… Df2+ 71. Kd3 bijeli najjednostavnijim putem postiže remi; razmjena topova i dame vodi u remi završnicu.

Tada se već naziralo ono što je kasnije postalo stvarnost: Kasparov je u šahu uočavao nijanse koje su promicale drugim majstorima. Po nekim aspektima možda i nije nadmašivao svoje protivnike, ali to oštro šahovsko oko, taj poseban talenat, uvijek je trebalo uzeti u obzir – ponekad se, međutim, na to zaboravljalo, pa su predviđanja njegovih turnirskih rezultata često bile netačne.

Međutim, druga osobina Kasparovljevog talenta nije ništa manje važna – on je pravi šahovski naučnik. Gari Kimovič je nevjerovatan radnik, u potrazi za šahovskom istinom sposoban je da radi danima, a ponekad (ako je potrebno) i noćima. Obradio je ogroman obim informacija, poznaje gotovo sve. Ali, kao pravi istraživač, on zna i ono što drugi ne znaju! Njegovi protivnici strahuju da ne upadnu u zamku njegovih brilijantno pripremljenih otvaranja, što mu daje veliku praktičnu prednost.

Upadljiv primjer toga bila je 16. partija iz meča 1985. godine. Kasparov, igrajući crnim figurama u poznatoj varijanti (koju teorija procjenjuje kao povoljnu za bijelog), žrtvovao je materijal, ali je zauzvrat dobio jaku poziciju za svog konja u centru protivničkog tabora. Ovo nije bila samo taktička dosjetka, već rezultat duboke analize pozicije, sprovedene kroz dugotrajan domaći rad. Karpov je, s druge strane, igrao prema opšteprihvaćenim pravilima, čvrsto se držeći pješaka, nesvjestan da polako tone u bezizlaznu poziciju.

Kombinacija dvije strane Kasparovljevog talenta – oštro taktičko oko i potraga za novim idejama u analizi – po mom mišljenju čini njegovu izuzetnu praktičnu snagu.

Primjer uspješnog otkrivanja taktičkih finesa za tablom (a ne samo u analizi) može biti 22. partija revanš-meča 1986. godine. Većina stručnjaka smatrala je da bijeli nema pobjedu, jer nastala topovska završnica (nakon poteza 41. Tb4 f6 42. Sxg6 Dxg6 43. Dxg6 Kxg6) vodi u remi. Međutim, Kasparov je još tokom partije uočio pobjednički nastavak i, dok je zapisivao potez, samo je provjeravao varijante (život ga je naučio oprezu!).

Pri nastavku igre uslijedilo je:
41. Sd7 Txd4 42. Sf8+ Kh6 43. Tb4!! (neposredno brani polje f4 – potez 43… Df4 sada više nije moguć) 43… Tc4 44. Txc4 dxc4 45. Dd6! (jače od 45. De1) 45… c3 46. Dd4, i crni je predao partiju, jer je pozicija neodbranjiva: 46… Lh7 47. Dxc3 g5 48. De3 f6 49. hg+ fg 50. Sxh7 Dxh7 51.De6+.

Crni je imao drugu mogućnost odbrane – 43… Td3. Ali i u tom slučaju, nakon 44. Tb8 (ili 44. a4) 44… Lh7 45. Dg5+ Dxg5 46. hg+ Kxg5 47. Sh7+ Kh6 48. Sf8, situacija bi bila tehnički jednostavna. U svojoj analizi, Kasparov se nije zadovoljavao samo dobitkom figure, već je tražio precizno nastavak napada: 44. De1 d4 45. Dg3! – sada crni top ne može kontrolisati polje f4 i bijeli bez smetnje nastavlja napad na protivničkog kralja.

Kapablanka je smatrao da nije estetski igrati na ljepotu ako postoji jednostavna pobjeda. I u ovom slučaju bio je u pravu: kasnije je kandidat za majstora M. Čudakov (a nakon njega i velemajstor Dž. Nan) pokazao da je 44… Dc8! (umjesto 44… d4) 45. De7 Df5 46. f4 Df6 neutralisalo napad. Da, težnja ka ljepoti ponekad sprečava Kasparova da spozna istinu… Sa iskustvom bi se ovdje sve trebalo dovesti u ravnotežu.

Kasparov je igrao svoj drugi meč u rangu šampiona – djelovao je dovoljno oprezno, ali i odlučno. Posle 16. partije rezultat je već bio 9,5 : 6,5 u korist šampiona. Ali onda se dogodilo nešto prilično neočekivano: Kasparov je izgubio tri partije zaredom, „zaglavio“ se u cajtnotima, bio je neprepoznatljiv. Mislim da se to djelimično dogodilo zbog 16. partije, koju je Kasparov odigrao krajnje riskantno, u stilu A. Toluša, ali je postigao lijepu pobjedu. Očigledno je nakon toga pomislio da mu je sve dozvoljeno… To je jedan od razloga njegove loše igre u nastavku.

Vjerovatno je postojao i drugi razlog – u svakom slučaju, Kasparov je izgubio samokontrolu. Tu je šampion polagao ispit zrelosti – morao je dokazati da je dostojan šampion. Ispit je bio položen.

Treba napomenuti da uspon izazivača na šahovski Olimp nikada ranije (u eri FIDE) nije bio povezan s tolikim teškoćama, uključujući i one koje nisu imale veze sa samim šahom. Borba dva uma trebalo bi da bude čista i sveta stvar. Ipak, u igru na šahovskoj tabli ponekad se miješaju moćnici koji tu moć ne bi trebalo da koriste u takvim pitanjima.

Nije suvišno podsjetiti da je rukovodstvo FIDE čak pokušalo da eliminiše aktuelnog svjetskog šampiona G. Kasparova iz borbe za titulu: 1983. godine on je bio diskvalifikovan, a u polufinalnom meču kandidata protiv Korčnoja poraz mu je bio upisan bez borbe… Kada je ta spletka propala i kada se Kasparov probio do meča sa Karpovom, pri rezultatu 5 : 3 (u korist Karpova, prema broju dobijenih partija) rukovodstvo FIDE je prekinulo meč – potpuni skandal, srećom jedinstven u istoriji šaha!

Takođe, ukinuta je dvogodišnja cikličnost borbe za titulu svjetskog prvaka i vraćen je trogodišnji ciklus. Ali kako je to sprovedeno? Očigledno, Kasparov će u tri godine (1984–1987) morati da odigra čak četiri meča za titulu – pa gdje je tu trogodišnji ciklus? Ove organizacione odluke ne mogu a da ne utiču na kreativni svijet šaha, i to, nažalost, negativno. O tome se mnogo pisalo u šahovskoj štampi, pa nema potrebe ponavljati. Dovoljno je reći da ključni dio šahovske kulture stvaraju veliki šahisti – njihov talenat treba čuvati, ne tjerati ih da rade do iscrpljenosti i ne nanositi im štetu. To je sveta obaveza FIDE. Međutim, rukovodioci FIDE trenutno djeluju u suprotnom pravcu.

To je izazvalo prirodnu reakciju kod onih koji stvaraju šahovsku kulturu – velemajstori su se ujedinili kako bi se suprotstavili samovolji. Još je Emanuel Lasker 1921. godine predvidio da će šahovski majstori osnovati organizaciju radi zaštite svojih profesionalnih interesa. Ono o čemu je sanjao drugi svjetski šampion uspio je da ostvari trinaesti. Kasparov će ući u istoriju kao prvi predsjednik Svjetske asocijacije velemajstora. Nadajmo se da asocijacija neće krenuti putem rukovodstva FIDE, već da će koristiti svoj autoritet kako bi uspostavila pravedan poredak u šahovskom svijetu.*

Kasparov je mlad i može, a i mora, da ide naprijed. Talenat istraživača u potpunosti se razvija oko tridesete godine, što znači da svjetski šampion tek treba da se usavršava.

Ovo se, uzgred, potvrdilo i na kraju turnira u Briselu (1987), gdje je Kasparov bio u konkurenciji sa Lj. Ljubojevićem. Kulminacija borbe dogodila se u 9. kolu, kada je Kasparov igrao bijelim figurama protiv svog glavnog rivala. Partija je završena remijem, a na kraju su Kasparov i Ljubojević podijelili prvo mjesto.

Ova epizoda pokazuje da aktuelni šampion još nije dostigao vrhunsku vještinu u turnirskoj borbi. Ipak, Lasker (sjetimo se njegove čuvene partije s Kapablankom u Sankt Peterburgu 1914), Kapablanka, Aljehin, pa čak i autor ovih redova (može se pomenuti partija s Keresom, Lenjingrad 1941) pokazali su sposobnost da pobjeđuju „po potrebi“ u odlučujućim momentima turnira. Dakle, Kasparov još može i treba da napreduje, ali ne treba biti previše strog prema njemu – čak i sunce ima svoje pjege…

Kasparov je sa strašću i entuzijazmom komentarisao partije ovih mečeva. Obavio je obimnu analitičku pripremu. Šahisti su s nestrpljenjem iščekivali objavljivanje njegove knjige i nadajmo se da će čitaoci uživati u uvidu u kreativnu laboratoriju trinaestog svjetskog šampiona.

14.«Секрет» Гарри Каспарова. Два матча.
М., «Физкультура и спорт», 1987.

-Nastaviće se tekstom o Keresu-