
2003 New in Chess Alkmaar
(66. nastavak)
Prozori ove sobe gledali su na Rijksmuseum, a muzejski sat, osvijetljen noću, otkucavao je vrijeme. Od tada je otkucao trideset godina. To su bile godine ispunjene predivnim pobjedama, gorkim razočarenjima, napisanim knjigama i sastavljenim studijama, usponima i padovima, smrću njegovih roditelja, brakom, rođenjem njegove djece, razvodom – životom, samim životom…
Prije dvije sedmice Jan je proslavio svoj pedeseti rođendan. Osoba te dobi već poznaje onaj nevoljni šok kada se, probudivši se, zapita: Jesam li stvarno trideset… četrdeset… sada pedeset? Ima neuobičajeno kratku frizuru, koja mu daje izgled američkog padobranca – nikad ga nisam vidio ovakvog. Kosa mu je nekako izblijedjela i sada djeluje svijetlosmeđa, ali znam da to nije sasvim tačno: počeo je sijediti odavno. Proširio se i dobio na težini. Nekome ko ga dugo nije vidio bilo bi teško prepoznati u njemu dugokosog, mršavog mladića s sanjivim očima.

Naručujemo čašu crnog vina, a zatim još jednu… „Već sve znaš“, kaže. ‘Moj otac je, naravno, silno želio da budem matematičar. Jednom je razgovarao s Keresom, koji je nakon turnira u Wijk aan Zee održao simultanku u Delftu protiv univerzitetskih profesora i studenata. Keres je cijenio matematiku više od šaha, iako nisam siguran je li to zaista mislio ili je to rekao iz poštovanja prema mom ocu. Ali kad sam postao velemajstor, moj otac se smirio, smatrajući da titula velemajstora manje-više odgovara univerzitetskoj diplomi. A ako posmatrate šah iz naučne i istraživačke perspektive, mislim da sam u njemu uspio postići nešto…
‘Moja putovanja širom svijeta tih godina? Bilo je to divno, nezaboravno vrijeme. U Buenos Airesu sam razgovarao s Bargesom; tada je već bio potpuno slijep. Razgovarali smo o mnogim stvarima, uključujući šah. Šah mu se sviđao kao jedna od manifestacija ljudskog duha, kao visoka forma umjetnosti, ali mu se takmičarski, destruktivni element u šahu nije dopadao.
‘Koji turnir smatram svojim najvećim uspjehom? Mar del Plata 1982. godine, kada sam ne samo pobijedio, nego i porazio Karpova, a Karpov je u to vrijeme gotovo uvijek bio prvi. Pa, tu je bio i Međuzosnki turnir u Meksiku, u Taxcu 1985. godine, kada sam završio dva poena ispred drugoplasiranog. Ali sve se to dogodilo pred tvojim očima.’ ‘Posebno nisam vezan za Holandiju; ovdje nisu u stanju cijeniti svoje junake, koji su daleko više poštovani u inostranstvu. Ne, ne govorim samo o sebi, fudbaleri su još jedan primjer toga, vjerovatno je to dio holandskog mentaliteta. Smatram se građaninom svijeta i lako bih mogao živjeti negdje drugo. London bi, na primjer, bio vrlo ugodna alternativa.
‘Upoznao sam Fischera u Briselu 1990. godine. Gdje god smo išli – u automobilu, restoranu, noćnom klubu – uvijek bi vadio svoj džepni šahovski set i počeo analizirati…
‘Šta gubiš s godinama? Prije svega gubiš sposobnost da se dugo koncentrišeš, a bez toga je nemoguće držati partiju stalno pod kontrolom. Gubiš energiju, mentalnu energiju. Divim se Korčnoju, ali mu ne zavidim, jer znam koliko ga ta kolosalna napetost mora koštati.’
‘Naravno, šah u eri prije kompjutera bio je i zanimljiviji i zadovoljavajući sa stanovišta analize. Sjećam se koliko sam bio ponosan kada sam u partiji Dlugy–Sax, koju je bijeli dobio, pronašao iznenađujući taktički udar koji je neočekivano promijenio procjenu pozicije. Nema sumnje da bi kompjuter pronašao tu kombinaciju za sekundu…
‘Da li bih opet izabrao šah kao profesionalno zanimanje ako bih danas morao birati? Ne, definitivno ne. Izabrao sam ovo zanimanje jer nisam želio sjediti na univerzitetskim klupama pet-šest sati dnevno, želio sam da igram, budem slobodan i radim ono što želim, a ne polagati račune nikome. Ali danas je šah postao egzaktna nauka, savladava se napornim i konstantnim radom, uz sate provedene ispred kompjutera, i igračka komponenta je nestala. Magija šaha je iščezla…’
Izašli smo iz kafića. Već je bio potpuni mrak, ali trg je bio pun ljudi – za nekoliko dana bit će Nova godina: 2002.
Prije dvadeset godina, u jesen 1981., obojica smo igrali u meču tri ekipe Holandija-Austrija-Poljska, kvalifikacijama za Evropsko ekipno prvenstvo. Malo austrijsko mjesto Braunau bilo je potpuno neupadljivo, osim jedne kuće u samom centru, gdje se krajem devetnaestog stoljeća rodio Adolf Šikelgruber.
Holandija je bila očito jača od svojih protivnika, pa je takmičenje postalo formalnost, i odmah nakon njega Jan i ja smo krenuli ka glavnom cilju našeg austrijskog putovanja: Meranu, gdje se igrao meč Karpov–Korčnoj. U Innsbrucku smo saznali da je voz za sjevernu Italiju upravo otišao, i da ćemo morati čekati skoro tri sata na sledeći. Jan je predložio da idemo u Merano taksijem, pa smo započeli pregovore s vozačem, zgodnim Tirolcem s raskošnim brkovima, koji je bio oduševljen Timmanovim planovima. Bio sam protiv te ideje. Iako vozač nije razumio jezik kojim smo Jan i ja razgovarali, pogodio je prirodu mojih kontraargumenata, koje je Jan na kraju poslušao.
Bila je to topla i mirna oktobarska večer, a sve oko nas bilo je obojeno žuto-zelenim tonovima. Boca vina koju smo naručili u malom restoranu na stanici brzo je nestala, a zatim druga, pa i treća. Rizling je bio ugodan na nepcu, a vrijeme provedeno u razgovoru prošlo je neprimjetno.
Kada smo se smjestili u voz, pitao sam staru gospođu u tradicionalnoj tirolskoj nošnji u koliko sati stižemo u Merano. ‘Aber dies ist der Zug nach Kufstein,’ odgovorila je. ‘Šta to znači,’ rekao je Jan, uključujući se u razgovor, ‘ovo je voz za Merano.’ ‘Nein! Nein!’ starica je čvrsto insistirala, ‘es ist der Zug nach Kufstein.’ Sad mi je bilo jasno šta se dogodilo i povukao sam Jana za rukav: ‘Hajde, imamo samo dvije minute.’ Ali on je odbijao da popusti: ‘Ne, siguran sam da ovaj voz ide za Merano…’
‘Da si me tada poslušao,’ rekao je Jan, kada nas je taksi odvezao do italijanske granice, ‘sada bismo već bili u Meranu…’
Na Brenerskom prevoju napravili smo pauzu. Vozač je otišao na kafu, a mi smo prišli litici. Postalo je hladno. Sumrak je počeo padati. Svuda okolo ležale su planine ispresijecane dubokim klancima, a tu i tamo mali oblaci visili su u dolinama. Kada smo stigli u Merano, bio je potpuni mrak.
-Nastaviće se tekstom o Salo Flohru-