2003 New in Chess Alkmaar
(64. nastavak)
U mladalačkim godinama šahovska boginja lako se slaže sa svojim bezbrižnim prijateljem, ali kako on stari, Caissa postaje mrzovoljnija, sebičnija i osvetoljubivija, zahtijevajući da posveti pažnju isključivo njoj. Iako ni tada ne uzvraća uvijek blagonaklono, ovo postaje neophodan uslov za uspjeh: radi njega morate žrtvovati sve. Sve? To je lakše reći nego učiniti. Uostalom, tragedija starosti nije u tome što starite, već u tome što ostajete mladi, a iako je Timman već napunio pedeset, još uvijek nosi bezbrižan pečat mladosti. Izreka „Sve dolazi onome ko čeka“ nažalost se ne odnosi na šah. I definitivno ne vrijedi za igrača koji je došao do pedesete godine. Ovo je okrutna profesija, kakve nema druge, koja zahtijeva kolosalnu potrošnju „životnog goriva“ – nervne energije – tako da za starije velemajstore šah često postaje poput pokorničke košulje od grube tkanine, kakvu su srednjovjekovni monasi nosili na svojoj koži. Kako stare, igrači skloni taktici često postaju nestrpljivi i počinju igrati još oštrije, nastojeći što brže izazvati kritičnu situaciju na tabli.
Strateški orijentisani igrači, poput Karpova, s druge strane, pokušaće odlučiti partiju samo tehnikom, a ovo je još jedna značajna promjena kod Timmana u posljednje vrijeme. Nažalost, ovo funkcioniše samo protiv protivnika koji su značajno inferiorni po snazi.
Jasno je da on više neće biti svjetski prvak; igranje za rejting poene, nagrade, dobra mjesta na turnirima – to je rutinski proces kroz koji je već prošao mnogo puta…
Pozivi za turnire sa svim učesnicima u okruženju su postali sve rjeđi, a u posljednjim godinama počeo je da igra na otvorenim turnirima. Ovo je klizava padina koju jaki velemajstori pokušavaju izbjeći: ne postoje posebni počasti koje se mogu osvojiti, a lako se može pretvoriti u dugotrajnu gužvu iz koje nema povratka na jake turnire.
Stalno ima snove, obično u boji. Obično su to pejzaži, otoci i vodopadi. Ponekad su to snovi o šahu. Jedan od najstarijih je ovakav: Olimpijada, igra protiv Horta, koji nudi remi. Timman odgovara: „Moraću da pitam svog kapitena.“ Nakon što primi kategorično odbijanje, vraća se na svoju tablu i, pružajući Hortu ruku, kaže: „U redu je, Vlastimile.“
Još jedan san je noviji. Zajedno sa Kasparovom nalazi se u nekoj tvrđavi. Okruženi su jezerom ili morem, s talasima. „Razgovaramo o poziciji u kojoj imam dva piona manjee, ali imam lovački par. Svađamo se, i na kraju Kasparov se slaže sa mnom da imam dovoljno kompenzacije za materijal…“
Tendencija ka zamišljenosti, sanjarenju, klizanju u vlastiti svijet, bila je tipična za Jana još od njegovog djetinjstva. Često, kada bi ga iznenadio zvuk učiteljovog glasa tokom časa: „Timmane! Prestani sanjariti! Da li si čuo šta sam upravo rekao?“, kratko bi se vratio u svijet njemačkih deklinacija, da bi odmah zatim ponovo otišao u neki drugi, daleki svijet. U tim srednjoškolskim godinama komponovao je svoju prvu studiju, ali sveska u kojoj ju je zabeležio nije izdržala test vremena.
Od tada je ukupan broj studija koje je Timman komponovao porastao na više od stotinu. U prosjeku, on provodi otprilike deset sati na studiju završnice, ali dešava se, naravno, da njegova početna postavka ne funkcioniše, a tada ideja traži mnogo više vremena.
Leonid Kubbel, Mark Liburkin i Vladimir Bron su njegovi omiljeni kompozitori. Divi se radu Leopolda Mitrofanova i nedavno je komponovao studiju posvećenu sjećanju na njega. Timman takođe pažljivo prati rad Vasilyja Smyslova, smatrajući da nedavne kompozicije bivšeg svjetskog prvaka podsećaju na stvaralaštvo Seleznjeva. Mala knjiga Seleznjevih studija, skromno izdana u Njemačkoj sa predgovorom Laskera s početka prošlog veka, čuva se u Timmanovoj biblioteci.
Šahovska kompozicija, plemenita aktivnost za velemajstore stare škole, nešto je što nije uopšte prisutno među mladim vrhunskim igračima današnjice. U praktičnom, pragmatičnom smislu, ovakva vještina ne donosi tim mladim igračima ništa konkretno, a trenutna generacija je, naravno, vrlo udaljena od Timmana i najboljih igrača prošlih vremena.
-Nastaviće se-