Fridrik Olafson, prvi islandski velemajstor i četvrti predsjednik FIDE-a, preminuo je u 90. godini. Bio je šestostruki prvak Islanda i dvostruki šampion Nordijskih zemalja, a predvodio je svjetsku šahovsku organizaciju od 1978. do 1982. godine.
Rođen 26. januara 1935. u Rejkjaviku, Olafsona je šahu naučio njegov otac kada je imao osam godina. Prvi veliki nacionalni uspjeh postigao je sa 17 godina, kada je 1952. osvojio prvenstvo Islanda. To je bila prva od njegovih šest nacionalnih titula (1952, 1953, 1957, 1961, 1962. i 1969). Već sljedeće godine postao je šampion Skandinavije i osvojio bronzanu medalju na Svjetskom juniorskom prvenstvu.
Međunarodnu slavu stekao je na šahovskom kongresu u Hestingsu 1955–56, gdje je podijelio prvo mjesto sa Viktorom Korčnojem. Stigavši kasno i bez rezervacije u hotelu, prvu noć je proveo u ćeliji lokalne policijske stanice – zahvaljujući razumijevanju jednog policajca.
Olafson se kvalifikovao za ciklus Svjetskog prvenstva 1958–60, završivši kao peti na međuzonskom turniru u Portorožu, što mu je donijelo titulu velemajstora – postavši tako prvi Islanđanin sa tom titulom – i mjesto na Kandidatskom turniru 1959.
To je bio vrhunac njegove igračke karijere. Igrajući na najvišem nivou, pobijedio je Bobija Fišera, Tigrana Petrosjana i Mihaila Talja – svakog po dva puta – i tako se učvrstio među svjetskom elitom. Na Turniru kandidata 1959. u Jugoslaviji, slavno je savladao Petrosjana pred publikom od 5.000 gledalaca, koji su ga – prema riječima Harija Golombejka – nakon partije nosili na ramenima.
Godine 1976. podijelio je prvo mjesto sa Ljubomirom Ljubojevićem na prestižnom turniru u Vijk an Zeu. Bio je drugi na istom turniru 1971, podijelivši drugo mjesto sa Gligorićem, Petrosjanom i Ivkovom. Olafson je predstavljao Island na osam šahovskih olimpijada između 1952. i 1980.
Godine 1980, dok je bio predsjednik FIDE-a, Olafson je pobijedio tadašnjeg svjetskog šampiona Anatolija Karpova na turniru „Klarin“ u Buenos Ajresu. Ta pobjeda mu je donijela članstvo u tzv. „klubu Mihaila Čigorina“ – grupi igrača koji su savladali aktuelnog svjetskog šampiona, ali nikada sami nisu postali prvaci.
Iako Fridrik Olafson nikada nije osvojio titulu svjetskog prvaka, često je bio na vrhu svjetskog šaha – ne kao igrač, već kao predsjednik FIDE-a. Na kongresu u Buenos Ajresu 1978. pobijedio je Narcisa Rabela Mendeza i Svetozara Gligorića i postao četvrti predsjednik svjetske šahovske federacije, naslijedivši Maksa Evea.
Tokom svog mandata, Olafson je radio na privlačenju više komercijalnih sponzora za FIDE i poboljšanju odnosa između Sovjeta i ostatka šahovskog svijeta. Takođe je nadgledao kontroverzni meč za svjetsku titulu 1981. između Viktora Korčnoja i Karpova.
Na izborima 1982. izgubio je od Florencija Kampomanesa.
Iako je najpoznatiji po svojim šahovskim dostignućima, Olafson je po profesiji bio pravnik. Prije nego što je postao predsjednik FIDE-a, radio je u Ministarstvu pravde Islanda, a kasnije je bio generalni sekretar islandske skupštine.
U januaru je proslavio svoj 90. rođendan, a na proslavi je prisustvovao i aktuelni predsjednik FIDE-a Arkadij Dvorkovič.
Olafson će ostati upamćen kao čovjek koji je stavio Island na svjetsku šahovsku mapu – mnogo prije legendarnog meča Fišer–Spaski 1972. – i koji je pomogao FIDE-u da ojača svoj status u ključnoj epohi.
Preneseno sa sajta FIDE