Stanimir ILIĆ: Sećanje na šah u Torontu, Kanada – 90-ih godina

Najveći ekipni uspeh srpskih šahista u Torontu!

U proleće 1992. u Misisagi (pored Toronta), na inicijativu Rada Veljovića, osnovan je Šahovski klub „Sveti Sava”. Zabeležena je velika aktivnost šahista, koja je rezultirala osvajanjem ekipnog prvenstva šireg okruga grada Toronta 1996. godine.

Vrlo brzo posle toga, Igor Žugić i Igor Divljan osvojili su sva moguća školska takmičenja u Kanadi. Igor Žugić je postao IM i takođe je osvojio dva velemajstorska bala i prvenstvo Kanade, ali zbog porodičnih i poslovnih obaveza više ne igra aktivno – jedino se povremeno pojavi na brzopoteznim turnirima koje organizuje Oljeg Pajkić. Pored njih dvojice, Goran Milićević je takođe osvojio titulu IM.

Ukratko da predstavim ekipu:

  1. Stanimir ILIĆ – rodom iz Bogatića kod Šapca
  2. Živomir Masić – rodom iz Smedereva
  3. Oljeg Pajkić – rodom iz Ilijaša kod Sarajeva
  4. Zoran Ognjanović – rodom iz mjesta Ljuljci kod Kragujevca
  5. Srđan Fotić – rodom iz Beograda
  6. Žika Đorđević – rodom iz Smederevske Palanke
    Kapiten: Mile Obradović – rodom iz Misisage, Ontario, Kanada

Ja, Stanimir Ilić, završio sam školu brzopoteznog šaha u ŠK „Slavija”, gde sam osvojio Prvu kategoriju i kasnije počeo da igram prave turnire. Najveći kanadski rejting mi je bio 2340, a FIDE 2290. Pobedio sam na više od 50 manjih turnira u Americi, ali u poslednje vreme retko igram, uglavnom preko interneta (3 minuta).

U Kanadu sam došao u februaru 1992.

Živomir Masić se takođe nikad nije profesionalno bavio šahom, ali je bio veoma načitan i pojedina otvaranja igrao je na visokom majstorskom nivou. Ako mu dođete na „kanal“, tj. odigrate neko otvaranje koje je proučavao – nema vam spasa. Od njega sam dobio prvi ozbiljan šahovski program „B7“, idealan za pripremu otvaranja.

Takođe me povezao sa Andrijom Despotovićem i Brankom Ivanovićem, sa kojima sam igrao vrlo dobre brzopotezne mečeve. Andrija je bio veoma jak igrač, i uz M. Čenanovića sigurno jedan od najjačih igrača među Srbima starim emigrantima u Torontu. Interesantno je da je bio školski drug iz gimnazije Mrše Ferdinanda, koji je vodio šah klub „Slaviju“. Takođe je imao titulu Njujorškog majstora, što je tada bila titula u rangu FIDE majstora – možda čak i jača. Obično bi rekao, kad pobedi:
„Tako ti je to kad igraš sa Njuroškim majstorom.“

Branko Ivanović je bio rođeni brat Bonje Ivanovića – vrlo jak cugeraš, posebno opasan ako uspešno završi otvaranje. Jednom sam ga pitao:
– „Uspeš li ponekad da nalupaš Bonju?“
Kaže: – „Kako da ne, puno puta!“
– „Kako to?“
– „Pa kad se posvađamo kao klinci, nalupam ga lagano, pošto sam stariji!“

Oljeg Pajkić je iz šahovske i pecaroške porodice. Igrao je uvek na pobedu, veoma oštar šah – kako kažu:
„Dok ne žrtvuje lovca na h7, nema dobre partije.“
Proučio je kao mlad igrač čuvenu knjigu „Umeće šahovskog napada” od Vukovića.

Trenutno organizuje dva puta godišnje brzopotezne turnire (za Uskrs i Božić) u Torontu i igra preko interneta. Povremeno igra i za kanadski tim. Jedan igrač iz Bolivije, kad je od njega izgubio „mat na sred table“, prijavio ga je da koristi kompjuter.

Zoran Ognjanović – KALFA, legenda srpskog šaha u Torontu. Kada sam prvi put došao u šah klub „Sveti Sava“, pozvali su ga da odigra cuger meč sa majstorom iz Srbije – to jest sa mnom.

Prvu partiju sam izgubio vrlo ubedljivo. Onda Zoki pita kibicere:
– „Jeste li vi meni doveli majstora ili kalfu?“ Shvatim da nema šale i počnem da igram ozbiljno. Dobijem ga u seriji od 10 partija. Kibiceri počnu da komentarišu:
– „Ko je ovde majstor, a ko kalfa?“
I to pitanje je obeležilo celo veče. Posle toga, Zoki je dobio nadimak Zoki-Kalfa.

Srđan Fotić – poznajem ga još sa omladinskih prvenstava Beograda. Došao je u Kanadu malo posle mene, mislim 1995. godine, i odmah se prijavio na Toronto Open. Pošto nije imao kanadski ni FIDE rejting, trebao je da igra u sekciji nerejtingovanih igrača, gde bi sigurno uzeo visoko mesto.

Ali organizatori su ga iznenadili – stavili su ga u Open sekciju.

Fotić je iznenadio njih. Pobedio je nekoliko vrlo jakih igrača, a crnim figurama u Benoniju je uspeo da matira i FM M. Mitrovića na sred table! Skočio je sa rejtingom preko 2200, ali kad je počeo da radi, šah je postao niži prioritet. Sada ga sretnem samo na internetu, gde igra na 2 minuta – kaže da je „varalicama teško da koriste kompjuter na tako kratkom vremenu“.

Žika Đorđević – bio je vrlo jak brzopotezni igrač, duge partije nije igrao, ponekad tek na pola sata.

Kapiten: Mile Obradović – vrlo dobro je organizovao i vodio tim. Uvek je obezbeđivao dovoljan broj igrača i čak rezervne, tako da smo uvek igrali u najjačem sastavu.

Pored ovih igrača iz ekipe, moram da spomenem još nekoliko veoma jakih šahista:

  • IM Goran Milićević – retko nastupa na turnirima jer vodi šahovsku školu, a najviše posla ima preko vikenda, baš kada se igraju turniri.
  • FM Milan Mitrović – zbog poslovnih obaveza trenutno ne igra.

Predrag Putić – nažalost nas je napustio pre nekoliko godina. Važio je za najboljeg šahovskog učitelja u Torontu.

Kako to znam?

Jednostavno – kada najstarija sestra Polgar leti iz Vankuvera dođe u Toronto i dovede decu u školu šaha kod čuvenog FM Pelca, ona je tražila da decu uči Putić, koji je tada radio kod Pelca.

Koliko je Putić bio jak igrač – evo jednog primera:

Na brzopoteznom turniru pobedio je IM Igora Žugića, tadašnjeg prvaka Kanade, sa 2:0!

Imao je rejting nešto preko 2200, ali je napustio posao inženjera zbog šaha. Kako sam ranije napomenuo – imao je najviše učenika subotom i nedeljom, kada se igraju turniri.

Bio je vrlo dobar čovek. Više smo se družili 2010. godine, kad sam imao problem sa dobijanjem vize za SAD, pa sam mu pomagao u njegovoj šahovskoj školi. Takođe mi je našao nekoliko učenika. Sećam se da je bez ikakvog problema stavio reklamu za novu knjigu Branislava Francuskog na svoj sajt.

Od jakih igrača u okolini Toronta (1990-ih), još bih spomenuo: Z. Tutića, S. Jankovića, Trbića, Miću Radića, Grabovicu…

STANIMIR ILIĆ, kanadski majstor