Genna Sosonko: Pouzdana prošlost – Profesor Max Euwe 1901–1981 (60. nastavak)

2003 New in Chess Alkmaar

(60. nastavak)

Siguran sam da se nije baš dobro proveo na tom krstarenju. Nedostatak prostora prisiljavao ga je na aktivnosti koje su mu bile strane – još važnije, koje za njega nisu imale nikakav smisao ili svrhu. Razgovori u baru ili s osobom koja sjedi za istim stolom, kada se tema razgovora zaboravi već u sljedećem trenutku, presvlačenje za večeru – jer, na kraju krajeva, čitava poenta krstarenja jeste Kult hrane, sve moguće zabave i razonode, gledanje večernjeg šoua, te kratko turističko trčanje po kopnu kad god brod pristane u luci. Ili nešto još besmislenije: gledanje oblaka kako prolaze i slušanje šuma vode uz brod dok ležiš na ćebetu u svojoj ležaljci i apsolutno ništa ne radiš, baš ništa. Nikada ga nisam smatrao istorijskom ličnošću, a još manje temom za literaturu, možda zato što bi, kad god bih s njim razgovarao o prošlosti, brzo skrenuo razgovor na sadašnjost ili blisku budućnost. Euwe je, prije svega, bio čovjek akcije, a ne filozofije.

I šta god da je radio, trudio se da to uradi najbolje što je znao. Riječi amsterdamskog mudraca Spinoze direktno se odnose na njega: „Što je nešto savršenije u svojoj prirodi, to bolje djeluje i manje oštećenja trpi. Obrnuto je takođe tačno: što nešto bolje djeluje, to je savršenije.“

Euwe nije bio vjernik. Njegova supruga bila je veoma religiozna, i on je vjerovatno osjećao da je ona ta koja je odgovorna za ovaj aspekt njihovog života. Sjećam se njegove udovice koja je, primajući izraze saučešća nakon njegove kremacije, s čvrstim uvjerenjem rekla: „Ne sumnjam da ću ponovo vidjeti Maxa.“ U njegovom poimanju uređenog svemira i onoga što je važno u životu čovjeka, glavna uloga bila je dodijeljena vremenu. To je bilo jedino božanstvo koje je priznavao.

Po njegovom mišljenju, najveći grijeh u životu bio je neoptimalno korištenje života, koji je dat samo jednom. Mogli bismo primijeniti riječi Einsteina: „Kad bih znao da ću umrijeti za tri sata, to na mene ne bi ostavilo veliki utisak. Pokušao bih razmisliti o najboljem načinu da iskoristim ta tri sata.“ O istoj stvari mogli bismo govoriti i za Euwea.

On je stalno radio: za svojim pisaćim stolom, za šahovskom tablom, za govornicom u auditoriju, tokom leta, u vozu, pa čak i u kočiji koja ga je vozila na vlastito vjenčanje. Rodinov moto „Toujours Travailler“ (Uvijek raditi) bio je i njegov – ili, možda još bolje, Kantov „Rad je najbolji način da se uživa u životu“. Izraz „radoholičar“ savršeno bi mu pristajao da je tada postojao. Hans Kmoch je za njega rekao: „Euwe može slobodno disati samo kad je zatrpan poslom.“

Po povratku kući iz inostranstva, njegov prvi zadatak, čak i prije nego što bi skinuo kaput, uvijek je bio odlazak za pisaći sto kako bi pregledao nagomilanu korespondenciju. Na pisma je uvijek odgovarao istog dana i osjećao se veoma loše kada mu povremena putovanja to nisu dozvoljavala. Nema sumnje da bi mu ovo novo doba, sa svim svojim tehničkim mogućnostima, veoma odgovaralo. Kad god bi prevazišao jednu prepreku u svom životu – bilo da se radilo o osvajanju nacionalnog prvenstva, sticanju titule velemajstora, svjetskog šampiona ili profesorske pozicije – uvijek je težio sljedećoj, vjerujući da je ono što je već postignuto sada prošlost. Kada se uselio u svoj novi stan, nije ponio sa sobom nijedan isječak iz novina niti članak o svojim prethodnim uspjesima – sve to pripadalo je prošlosti. Ne mislim da je ove prepreke smatrao konkretnim ciljevima koje je sebi postavljao. Jednostavno je slijedio provjerenu formulu: Fais ce que dois, advienne que pourra (Radi ono što moraš, a što bude, biće).

Njegov način života najbolje je opisan u Knjizi o Tao-u, u kojoj put, a ne cilj, daje smisao nečijem životu.

Ovi filozofski pokušaji da se objasni njegov život vjerovatno bi profesora nasmijali. Najvjerovatnije bi me potapšao po ramenu, pogledao na sat i rekao nešto poput: „Uskoro dolazi FIDE kongres.“ To je bio pogled na svijet matematičara (jer to je i bio) – stav koji je govorio: „Ne trebamo se čuditi ovom svijetu, samo u njemu živjeti“ – što je on i činio.

U maju 1981. godine, Euwe je napunio osamdeset godina. Izgledao je odlično: preplanuo, nasmijan, s karanfilom u dugmetu na reveru, primao je čestitke na prijemu u hotelu Carlton u Amsterdamu. Malo ko je tada mogao pomisliti da je trenutak kada će njegovoj biografiji biti dodana godina smrti umjesto samo godine rođenja tako blizu. Ipak, ta tužna potreba ukazala se samo šest mjeseci kasnije – dok je on još imao toliko planova. Dobro je poznato da zaista zdravi ljudi ne samo da ne razmišljaju o smrti, nego žive i djeluju kao da su, u stvari, besmrtni.

Njegov džepni šahovski set uvijek je bio postavljen s pozicijama iz državnog dopisnog prvenstva, koje je stalno analizirao. Euwe je planirao da učestvuje na Svjetskom prvenstvu u dopisnom šahu – turniru koji obično traje nekoliko godina. „Samo me gledajte“, rekao je Averbahu šest mjeseci prije smrti, „još ću ja postati svjetski šampion u dopisnom šahu!“ Ni najmanje se nije prilagođavao svojim godinama; bio je uvjeren da će živjeti do stote. Usprkos svojim poodmaklim godinama, nije nam dao lekciju o starenju, a umro je ne dočekavši ispunjenje svih svojih dana.

Početkom novembra, Euwe je otputovao u Izrael kako bi posjetio Mrtvo more. Putovanje mu je bilo teško: poletio je iz Bazela, kamo je stigao noćnim vozom iz Roterdama, nakon iscrpljujuće simultanke – i, kao i obično, nije koristio spavaća kola. Drugog dana na Mrtvom moru doživio je srčani udar. Kad se nakon nekoliko dana oporavio, prva stvar koju je zatražio bila je šahovska garnitura. Ljekari su insistirali da ostane u bolnici najmanje sedam dana. „Ako doktori kažu sedam dana, to znači da mogu letjeti kući za dva“, rekao je Euwe. Dobili su saglasnost, ali samo pod uslovom da se po povratku u Holandiju odmah stavi pod nadzor ljekara.

Po povratku u Amsterdam, odmah se bacio na posao, ali ljekari su insistirali na hospitalizaciji jer mu je bila potrebna ozbiljna operacija srca. Nije gubio optimizam i nadao se da će se uskoro oporaviti: Svjetsko prvenstvo u kompjuterskom šahu je počinjalo i obećao je da će učestvovati. Prije operacije rekao je: „Moja najveća želja sada je da sjedim ispod stabla jabuke i ne radim ništa. Ništa; samo da sjedim ispod stabla jabuke…“

-Nastaviće se-