Piše: GM Emil Sutovsky
Tačno prije 50 godina, 3. aprila 1975. godine, Anatolij Karpov je proglašen svjetskim šampionom.
Pisati o ovom genijalnom šahisti mi je lako. Pisati o Karpovu kao čovjeku mnogo je teže, iako sam s njim dosta razgovarao. Zato ću se vjerovatno fokusirati isključivo na njegov šahovski aspekt.
Karpov je bio i, rekao bih, ostaje najveći intuitivni šahista u istoriji. Osim Kapablanke i Karlsena, nema nikoga ko bi mu se mogao približiti, ali za mene nema nikakve sumnje – Karpov je najbolji.
Magija njegovih poteza je očaravajuća – i to ne samo u njegovim najpoznatijim partijama. Nikada nije bio posebno jak u otvaranjima. Nikada nije samo računao poteze nije bio ni strateg, pa čak ni tehničar. On je genijalni intuitivac. Nevjerovatno uporan defanzivac.
Prije Karpova, čak su i najbolji igrači svijeta često klonuli u teškim pozicijama. Ali Karpov je uveo u šah potpuno novi element borbe – umijeće odbrane i preokreta, koje je početkom sedamdesetih gotovo i nije postojalo. Ali ni to nije dovoljno da bi se objasnila njegova veličina. Karpov je, uz sve to, bio i genijalni igrač koji je stalno osjećao ritam partije. To je nešto što je nemoguće opisati riječima. Nikada nisam vidio nekoga s takvim osjećajem za prelomni trenutak. Do maloprije je pozicija bila izjednačena, možda si ga čak i pritiskao – ali dovoljan je jedan nespretan potez i Karpov odmah preuzima inicijativu. I to ne samo da bi se odbranio, već da bi te istog trenutka uhvatio u škripac i, najčešće, dokrajčio. Protiv Karpova nikada nisi smio da se opustiš.
To je, usput, ono što je Kasparov potcijenio u njihovom prvom meču, i upravo zato je taj meč umalo završio nokautom. Kako bi izgledala šahovska istorija da je Karpov taj meč dobio (ne nužno sa 6:0, već možda sa 6:1), nikada nećemo saznati. Ali jedno je sigurno – niko tada ne bi osporavao njegovo mjesto u top 5 najboljih igrača svih vremena. A ipak, često ga potcjenjuju.
Recimo, čak ni poređenje Karpova s Fišerom za mene nije tako jednostavno. Da, Fišer je imao nevjerovatne tri godine, ali pogledajte Karpovljeve rezultate kroz četvrt vijeka, protiv najjačih igrača čak ČETIRI GENERACIJE! On ih nije samo pobjeđivao – on ih je deklasirao. Spaski, Larsen, Štejn, Polugajevski, Portiš… pa i Korčnoj, iako mu je pružio žestok otpor u Bagiju, na kraju je bio poražen s nepristojnom razlikom.
Dobro, reći ćete, ti igrači su tada već bili u kasnim tridesetim ili četrdesetim godinama. Ali hajde da idemo dalje. Sa svojom generacijom bio je nemilosrdan – Beljavski, Ljubojević, Hibner, Timan, Anderson. Svuda rezultati kao u hokeju. Nekad i kao u ragbiju. Ti igrači, koji su bili u top 5 na svijetu, u mečevima protiv Karpova izgledali su kao da su iz niže lige.
Zatim dolazi Kasparovljeva generacija. A Karpov je i tu bio na vrhunskom nivou – uostalom, dovoljno je reći da su Kasparovljevi mečevi protiv njega bili najteži izazov u karijeri. Ostali – Jusupov, Sokolov, Seiravan i mnogi drugi – redovno su dobijali lekcije od Karpova, usprkos razlici u godinama.
A ono što je možda najnevjerovatnije jeste njegov skor protiv generacije Ananda. Da, Viši je jedini, osim Kasparova, imao pozitivan bilans protiv Karpova – ali ono što je važnije, oba zvanična meča završila su u korist Anatolija Evgenjeviča. A ako pogledamo ostale superzvijezde: Karpov ima pozitivan rezultat protiv Ivančuka, Gelfanda, Topalova, dok je s Kamskim i Širovom ostvario pravo demoliranje. Protiv Kramnika je imao izjednačen skor. I sve te partije su odigrane kad je Karpov već bio u četrdesetim godinama i kada je, navodno, bio na zalasku karijere.
Fišer nikada nije uspio da uradi nešto slično. NIKO nije uspio, osim možda Laskera – ali kod njega je uzorak partija bio previše mali.
Zamislite, to bi bilo kao kada bi Magnus Karlsen za 7-8 godina igrao protiv najboljih mladih igrača rođenih poslije 2008. – i rutinski ih pobjeđivao.
Anatolij Evgenjevič je pobjeđivao toliko da to nikome drugome nije pošlo za rukom.
Djelimično, to je bila borba sa sjenkom Fišera, koji nije izašao na megdan te 1975. godine. Djelimično, i zato što je jednostavno volio da igra i da pobjeđuje. Pitanje kako bi se završio taj meč 1975. jedno je od najpopularnijih „šta bi bilo kad bi bilo“ u svijetu šaha.
Mislim da je u tom trenutku Karpov već bio favorit. On se uopšte izuzetno brzo vinuo ka vrhu, zahvaljujući svom fenomenalnom talentu i sjajnom mentorstvu Furmana. To kako je deklasirao Spaskog u meču kandidata 1974. bilo je, vjerovatno, još ubjedljivije od Fišerove pobjede 1972. godine – ali možda je još važnije što je Fišer godinama bio odsječen od šaha. Mislim da je on to vrlo dobro shvatao.
Šta bi bilo da je Fišer nastavio da igra od 1972. do 1975? Tada bi, vjerovatno, on bio favorit – ali ne apsolutni. I to bi bio jedan od najzanimljivijih mečeva u istoriji.
Generalno, Karpova često potcjenjuju. Potcjenjuju ga jer znaju da niko u istoriji šaha nije imao tako snažnu državnu podršku. Pričaju kako su mu napravili vrhunsku ekipu – Furman, a kasnije Talj, Polugajevski i Zajcev su mu razradili sva otvaranja, pa je tako „mali Tolja“ i pobijeđivao. I Botvinik se o tome izrazio prilično grubo. A onda je tu i Brežnjevljeva lična čestitka i sve ostalo.
Sve je to tačno, ali mislim da nijedna od tih stvari ni za mrvu ne umanjuje Karpovljevu sopstvenu veličinu. On je apsolutno veliki šahista.
I, pritom, iznenađujuće prizeman čovjek. Možda će vam biti teško da povjerujete, ali često sam čuo i vidio iznenađenje kod organizatora i navijača – Karpov je bio potpuno „nezvjezdan“ u komunikaciji.
Kasparov je u mnogo čemu privlačnija ličnost, ali tu nema nikakvog poređenja. Karpov se, za razliku od njega, uvijek osmjehivao, bio srdačan, nenametljivo ljubazan. Uvijek spreman za razgovor, za fotografije, za autograme. Na svakom zvaničnom ručku brzo bi se opustio u društvu ljudi. Bio je jedan od najboljih ambasadora šaha. Mnogo puta sam to lično vidio.
Imao sam priliku da ga upoznam i u privatnom okruženju – odigrali smo nekoliko stotina blic partija, najčešće kod njega kući. Neću otkrivati detalje, reći ću samo da se i tu ponašao vrlo jednostavno.
Volio je da igra sa zvukom šaha u pozadini, ali je istovremeno bio vrlo korektan i sportski nastrojen. Impresioniralo me i to s kakvim žarom je igrao te blic mečeve. Dok te ne pobijedi ili bar ne izjednači rezultat, ne izlaziš iz njegove kuće. Igraće još. I još. Ti ćeš početi da se zamaraš nakon 10, 15, 20 partija, iako smo igrali u periodu kad sam ja imao nešto više od 30, a on preko 55. Ali on – on se tek tada razigravao. Takav pristup igri imao je još jedino Korčnoj.
Bilo je zanimljivo razgovarati s Karpovom o šahu. U jednom periodu volio sam da ga „zateknem“ pitanjima o njegovim sopstvenim partijama. Šta je bilo pripremljeno u određenim momentima? Kako se spremao za pojedine mečeve?
Moram otkriti malu tajnu – ne samo ja, već i mnogi koji su odrasli uz njegove knjige, bolje pamte njegove partije od njega samog. I to govorim o vremenu sredinom 2000-ih, dakle dok Karpov nije bio ni star ni zaboravan čovjek. Jednostavno, tako funkcioniše memorija.
Naravno, razgovarali smo i o mnogim drugim temama – ne samo o šahu. Zna mnogo, i odlično pamti. Države i gradove, ekonomiju, ekologiju, istoriju, politiku…
A tu moram da stanem. Jer smo na previše suprotstavljenim stranama. Previše toga što je on podržavao meni smeta. Čak ni ne želim da diskutujem – u šta Anatolij Evgenjevič iskreno vjeruje, a gdje samo igra svoju ulogu. Ne želim. Uz mnogo napora uspijevam da odvojim sliku velikog šampiona od svega ostalog, ali s godinama to postaje sve teže. I da, neprijatno mi je što ne mogu bez zadrške da se divim jednom od najgenijalnijih šahista u istoriji.
Ipak, Aljehin ima i više grijehova, a ne osporavamo mu veličinu.
I nema nikakve sumnje da je prije 50 godina krunisan jedan od najvećih šahista svih vremena – Anatolij Evgenjevič Karpov.
-preneseno sa fejsbuka-