Mihail BOTVINIK: Portreti -Maks Eve (11.nastavak)

„64“, Moskva, 2000

Peti šampion
(nastavak)

Od 1970. godine, egoistički interesi su počeli da trijumfuju. Stalno važeća pravila borbe za titulu svjetskog prvaka pretvorena su u bezvrijedan komad papira, a potom ukinuta.

Odbacio se i princip obaveznog održavanja mečeva za svjetsko prvenstvo jednom u tri godine— sveti princip koji je proklamovan na kongresu u Parizu 1949. godine. Broj učesnika na međuzonskom turniru je povećan na 36, što je povećalo slučajnost rezultata. Maksimalan broj partija koje mogu da odigraju kandidati je povećan na 60, a broj partija u meču za svjetsko prvenstvo na 36, što takođe svjedoči o zanemarivanju interesa šahovskog stvaralaštva. Visoke nagrade, koje zavise od slučaja, — svojevrsnih donacija gospode — govore isto.

Vjerovatno se sjećate naših razgovora (koji su se vodili do 1970. godine), profesore, kada sam vas nagovarao da pristane da postanete predsjednik. Razgovarali smo o razvoju šaha, o stvaranju čvrste materijalne osnove za šahovsko stvaralaštvo, tj. o onome o čemu je Lasker sanjao; vaš budući predsjednički program bio je odličan i podrazumijevao je trijumf opštih interesa šaha. A šta se desilo nakon izbora? Predsjednik FIDE ne radi ono o čemu je Lasker sanjao, već ono što mu diktira g. Edmondson, koji pritom tvrdi da djeluje u ime šampiona svijeta.

Pravde radi, nisu samo FIDE i njen predsjednik  pokazali potrebnu principijelnost. Nažalost, i Sovjetska federacija se ponekad nije ponašala onako kako bi trebalo, a možda i onaj koji piše ove redove…

Ipak, ja sam optimista. Sjećam se da sam čitao priču Marka Tvena o nesrećnom mladoženji, koji je uoči svakog vjenčanja neizbježno naletao na tramvaj, što je uvek rezultiralo nekom amputacijom. Tako dolazimo do filozofskog pitanja: kakav invalid treba da postane mladoženja, da bi ga se mlada (koja ga voli) napokon odrekla? Možemo postaviti i pitanje: koliko godina mora prići da šampion (čiji je talenat svima poznat) ne učestvuje u takmičenjima, da bi šahovski svijet shvatio da su opšti interesi važniji od bilo kojih egoističkih?

Ranije, dok smo sjedili za šahovskom tabelom, profesore, ponekad su me zbunjivali vaši iznenadni potezi. Nadam se da ćete i sada pronaći potez koji će odobriti šahovski svijet i vratiti vam simpatije i povjerenje kako vaših kolega, tako i ljubitelja šaha (uključujući i sovjetske i američke). U ovom ispravnom postupanju uijvek možete računati na pomoć starog prijatelja…“

Iako su se naša razmišljanja razišla kada je Maks postao predsjednik, prijateljski odnosi su ostali. Kako sam bio srećan kada bih primio još jedno prijateljsko pismo iz Amsterdama, napisano njegovim dobro poznatim sitnim, urednim rukopisom!

Mnoge godine, kada bih dolazio u Holandiju, Maks je rado dolazio na prijeme u sovjetsku ambasadu. Zatim su se okolnosti promijenile. Jednom smo, zajedno sa ambasadorom, prisustvovali živom šahu na trgu ispred Kraljevske palate u Amsterdamu. Ambasador je pozvao Evea da učestvuje na šahovskoj večeri za diplomate. Eve je pronašao lukav potez:
— A da li će američki ambasador doći? — pitao je uvjeren da je on već odbio poziv.
— Biće sigurno, on voli šah.
Morao je Maks da dođe u Hag, i ja sam sa njim održao alternativnu simultanku (naizmenično smo igrali poteze) i pobijedili kako američkog, tako i sovjetskog ambasadora.

Sada tog čovjeka punog energije više nema. Zašto je u oktobru otišao na Bliski istok, zamijenivši kišnu i hladnu klimu Holandije suvom vrućinom? Možda to nije bilo u njegovoj moći? Šampioni svijeta su odlazili iz života strogo prema godinama i redoslijedu osvajanja šahovske krune. Dakle, slijedeći sam ja, autor ovih redova. Pozvao sam Smislova i podsjetio ga da je poslije mene red na njega. Smislov se smješkao. Naravno, dok sam živ, može se smješkati!

Eve je bio intelektualac visokog ranga. Brzina razmišljanja, razumijevanje namjera sagovornika bili su izuzetni. 1967. godine igrao sam sa Smislovom u Palma de Majorki, a Eve je došao kao počasni gost. Posle još jednog kola, diskutovali smo sa Maksom o problemu vještačkog velemajstora (računarskog programa). Smislov je slušao, slušao i iznenada pita:
— Recite, kada bi to moglo da se desi?
Eve je nezapaženo bacio pogled na zabrinutog Smislova, pravio se da razmišlja, potapšao sagovornika po ramenu i rekao:
— Pa, otprilike za dvadeset godina… — Maks je izračunao da do tada Smislov već neće igrati!

Inače, profesor Eve nije vjerovao da problem vještačkog velemajstora (računarskog programa) može biti riješen. Ipak, pažljivo i sa simpatijama je pratio moj rad na tom polju. Iako je ostajao skeptičan, ipak je shvatao ogroman značaj za rješavanja tog zadatka. Jednom mi je rekao:
— Ako uspjete da riješite zadatak kreiranja programa velemajstora, sve ono što ste do sada postigli u životu biće beznačajno!
Eve neće biti zaboravljen — takve ličnosti se ne zaboravljaju. Ali trenutno još ne mogu da prihvatim da više neće biti pisama od njega…

10. Пятый чемпион. «Юность», 1982, № 5.

(Nastaviće se tekstom o Smislovu)