„64“, Moskva, 2000
Hose Raul Kapablanka
Veliki šahista
Dostojanstva Kapablanke ne treba ni umanjivati ni uljepšavati: on je bio takav kakav je bio, i to je dovoljno da bude veliki.
To što je u ranom djetinjstvu pokazao nevjerovatne sposobnosti za šah ne može iznenaditi poznavaoce – to se dešavalo i ranije. Isto se može reći i za briljantnu pobjedu 23-godišnjeg Kubanca na međunarodnom turniru 1911. godine u San Sebastijanu. Tri godine kasnije, na turniru u Petrogradu, svi su već sa strahopoštovanjem gledali na Kapablanku. Moralo se dogoditi „čudo“ (ili, drugačije rečeno, moralo se osjetiti njegovo zanemarivanje sportskog režima) da pobjednik ne bude on, već Em. Lasker. Nažalost, i to se dešavalo…
H.-R. Kapablanka je preminuo 1942. godine, u svojoj 54. godini života. Odmah nakon njegove smrti, Aljehin je napisao da takvog šahovskog genija više nikada nećemo vidjeti…
Ali kako se može dokazati genijalnost trećeg svjetskog šampiona? Prije svega, treba precizirati šta podrazumijevamo pod pojmom „šahovski genije“. Odgovor može biti jednostavan: prirodni šahovski talenat. Poznato je da su još tri osobine neophodne šahovskom borcu za uspješne rezultate. To su – čvrst karakter, specijalna priprema i izdržljiv, radan nervni sistem.
Kapablanka nije imao sve te osobine. Naravno, bio je ambiciozan, ali da li je to jedino što je potrebno za sportski karakter? Sa stanovišta opšteljudskih osobina, mogao bi se smatrati slabe volje. Dobro je znao kako se pravi sportista mora ponašati u životu, ali nije mogao da nadvlada svoje navike, koje su ga potpuno obuzele.
Sa specijalnom šahovskom pripremom stajao je veoma loše. Najveći šahovski genije gotovo ništa nije čitao o šahu. O onome što su drugi majstori stvarali saznavao bi samo slučajno. Glavna baza njegovog znanja bilo je lično iskustvo, ono što je doživljavao za šahovskom tablom tokom takmičenja.
Bilo je i još uvijek ima šahista koji naporno rade u tišini svog kabineta. Među takve se mogu ubrojati, na primjer, Aljehin ili Fišer. Kapablanka u tom smislu nije radio; u tim mladim godinama, kada se oblikovalo njegovo šahovsko „ja“, to mu jednostavno nije bilo potrebno.
I, konačno, o izdržljivosti i radnoj sposobnosti nervnog sistema. Dok nije osjetio teret godina, Kapablanka je igrao za tablom lako, čuvajući snagu do kraja teških partija. Jedino je nedostatak strogog sportskog režima mogao da ga izbaci iz turnirske ravnoteže. Ali zdravlje tu više nije imalo ulogu – presudna je bila njegova slabost karaktera.
Dakle, od četiri neophodna kvaliteta, Kapa je u potpunosti posjedovao samo dva: talenat i radnu sposobnost! Pošto njegova radna sposobnost nije bila veća od one koju su imali mnogi drugi velemajstori, a ipak je postigao izvanredne uspjehe, ne preostaje ništa drugo nego da se s poštovanjem poklonimo njegovom zaista fenomenalnom šahovskom talentu.
U čemu je taj talenat zapravo ležao?
Šahista za tablom mora da donosi odluke u originalnim situacijama, jer se šahovske pozicije rijetko ponavljaju u turnirskoj praksi. Ipak, postoji niz načina da se određeni broj tih pozicija učini manje originalnim, odnosno poznatijim. Na primjer, šahovski majstor koristi ograničen broj otvaranja, a kod kuće priprema planove igre u središnjici partije koji su povezani s tim otvaranjima. Sve to olakšava tešku odluku koju mora donijeti tokom partije.
Kapablanka je dugo bio u velikoj mjeri oslobođen takvih briga. Naravno, iz opreza je preferirao otvaranja u kojima su iznenađenja svedena na minimum, ali mu je u suštini bilo svejedno šta će igrati. To se jasno vidi, na primjer, iz njegovih komentara o partiji s Maršalom iz 1918. godine, iz 7. partije meča za titulu svjetskog prvaka protiv Aljehina i tako dalje.
Dakle, Kapablanka nije imao potrebu da se priprema za partiju. Njegov talenat je ležao u korišćenju algoritma za pronalaženje najboljeg poteza u originalnoj poziciji – algoritma kojim se u najvećoj mjeri služio intuitivno. U mladim godinama taj algoritam ga je činio nepobjedivim. Dovoljno je podsjetiti da je do trenutka kada je 33-godišnji Kapablanka osvojio titulu svjetskog prvaka izgubio svega osam (!) turnirskih partija. Nijedan šahista nikada nije pokazao ništa slično! O tome bi trebalo da razmisle i Fišerovi obožavaoci, koji su ga proglasili najvećim šahovskim genijem svih vremena…
U tom algoritmu pretrage poteza ležala je njegova fenomenalna snaga, ali je upravo on odredio neizbježan i prerani pad sportskih uspjeha. Zaista, ako postoji takvo nepogrešivo oružje, zašto tražiti novo? Zašto provoditi besane noći analizirajući nedovršene partije? Čemu pripremati nove šeme otvaranja, razrađivati planove igre u sredini partije, proučavati jedinstvene završnice? Da li je, na kraju krajeva, potrebno upoznavati samog sebe i analizirati partije protivnika? Pa i bez toga sve ide odlično: geniju nije potrebno ni da se usavršava, ni da jača svoj karakter, ni da se zamara posebnom pripremom! U međuvremenu, uspjesi su rađali samouvjerenost, a nedostatak napornog rada postepeno je smanjivao njegovu radnu sposobnost. Tako je došlo vrijeme kada je velikom šahisti bilo skoro četrdeset godina. Sposobnost računanja varijanti – privilegija mladosti – počela je da opada, i više nije mogao u istoj mjeri da koristi svoje nekada neodoljivo oružje.
U tom trenutku odigrao se meč s Aljehinom, koji je imao dalekosežne posljedice. Kapablanka ne samo da je izgubio titulu svjetskog prvaka – već više nije bio toliko strašan protivnik kao ranije. Više ga se nisu toliko bojali, iako je još desetak godina zadržao veliku snagu. Dovoljno je sjetiti se 1936. godine, kada je Kapablanka imao 48 godina. I u Moskvi i u Notingemu igrao je briljantno. Međutim, to su bila njegova posljednja velika dostignuća.
Laki uspjesi u mladosti doveli su do preranog izlaska iz vrha najvećeg šahovskog genija. U čemu je zapravo ležao Kapablankin algoritam pronalaženja rješenja? Može li se na to pitanje odgovoriti samo na osnovu rezultata primjene tog algoritma – njegovih partija, određenog broja analiza i njegovih izjava? Nažalost, tajna Kapablankinog algoritma i dalje ostaje misterija, o kojoj se može samo nagađati.
Čovjek, igrajući šah, kombinuje računanje varijanti kroz procjenu poteza sa tzv. pozicionom igrom, u kojoj se vodi borba za poboljšanje situacije na pojedinim poljima table i postepeno nakupljanje sitnih prednosti. Kapablanka je uspijevao da postigne zapanjujuću harmoniju između računanja varijanti i pozicionih finesa, omogućavajući svim figurama da savršeno sarađuju. Njegove partije su se isticale odsustvom izolovanih poteza; njegov stil igre karakterisalo je ispreplitanje suptilnih planova sa elegantnim žrtvama i preciznim manevrima. Baš kao što kod genijalnog pijaniste ne čujemo pojedinačne udarce prstiju po dirkama, već doživljavamo kompletan zvučni utisak…
Zbog toga je Kapablankina igra imala i još uvijek ima neodoljiv umjetnički utisak. U njegovom stvaralaštvu dominirala je težnja ka jednostavnosti, a u toj jednostavnosti krila se jedinstvena ljepota i autentična dubina. Njegovom šahovskom ukusu bili su strani lažni, spoljašnji efekti.
Dakle, tajna njegovog algoritma nam i dalje nije poznata. Ali da li to znači da šahisti nikada neće otkriti suštinu Kapablankinog genija? Možda će jednog dana doći do tog otkrića… Ako bi se stvorio dovoljno jak šahovski program za računar (na nivou velemajstora) i ako bi se tačno podešavao tako da u Kapablankinim partijama pronalazi iste poteze koje je i on birao, mogli bismo dobiti približnu sliku njegovog algoritma, jer bi nam način rada računarskog programa bio poznat.
Kapablanka je bio najveći majstor završnica. Već sam ranije pisao o tome kako smo 1935. godine, tokom II Moskovskog međunarodnog turnira, Ragozin i ja analizirali nedovršenu partiju Ragozin – Lasker i pokazivali je Kapablanki. Posmatrajući složene varijante, Kapa je samo s poluosmijehom klimao glavom u znak saglasnosti, ne dajući nikakve primjedbe. Ali čim smo došli do jedne varijante koja je završavala završnicom, on je istog trenutka odbacio moje šablonsko rezoniranje i iznio mišljenje da je završnica izgubljena za bijelog. Tokom zajedničke analize nismo uspjeli da opovrgnemo tu njegovu procjenu.
(Nastaviće se)
6.Великий шахматист. Х.Р. Капабланка. Учебник шахматнойигры. Предисловие. М.,
«Физкультура и спорт», 1975.