Mihail BOTVINIK: Portreti -Emanuel Lakser (4.nastavak)

„64“, Moskva, 2000

Emanuel Lasker
PREDGOVOR UDŽBENIKU

Kada je Lasker imao 26 godina, pobijedio je Štajnica (prvi šampion bio je 32 godine stariji) i postao svjetski prvak. Sa 53 godine izgubio je meč od Kapablanke (koji je bio 20 godina mlađi). Niko nije tako dugo držao šahovnu krunu (27 godina!), i teško da će neko uspjeti da nadmaši to dostignuće.

Još 14 godina nakon poraza od Kapablanke, Lasker je brilijantno nastupao na turnirima. Njegov posljednji uspjeh bio je u Moskvi 1935. godine, gdje je vremešni bivši šampion (tada u 67. godini) zauzeo treće mjesto, nije pretrpio nijedan poraz i za samo pola poena zaostao za pobjednicima…

Zapanjujuće je da je, uprkos tako dugoj i blistavoj šahovskoj karijeri, Lasker ukupno odigrao relativno malo partija. Kada su krajem pedesetih godina odlučili da izdaju zbirku svih njegovih partija, sakupilo se svega 555. U ovaj broj ušle su i objavljene partije koje je igrao na seansama simultanki (i, naravno, izgubljene partije, jer se druge partije sa simultanki obično ne objavljuju…).

Činjenica da je Lasker igrao malo, ali uspješno, veoma je značajna. To nesumnjivo pokazuje da on nije bio samo praktičar, već i istraživač šaha. Kada nije igrao, on je razmišljao (što nije odlika svih velikih majstora), pripremao se za takmičenja i postizao uspjeh. Može se reći da je upravo Lasker bio prvi među velikim majstorima koji je shvatio značaj pripreme za takmičenja. Prije njega, šah se, naravno, proučavao, ali uopšteno, dok se konkretna priprema za određeni turnir još nije praktikovala.

Lasker se prema teoriji otvaranja odnosio ravnodušno, nije joj pridavao veliki značaj, slično kao i Kapablanka. Ipak, bio je autor takozvane Laskerove odbrane u daminom gambitu i u Evansovom gambitu – metoda pojednostavljivanja igre crnima – ali obično je igrao otvaranja vođen „zdravim razumom“. Tada teorija otvaranja nije bila razvijena kao danas, nije se povezivala s planovima igre u središnjici, pa je takav pristup bio donekle opravdan iz praktične perspektive.

Laskerova priprema za takmičenja bila je podržana njegovom šahovskom univerzalnošću. Nije imao „ukus“, nije imao „stil“, sve je radio podjednako dobro – i u odbrani i u napadu, u mirnim pozicijama i u složenim komplikacijama, u središnjici i završnici. Zbog toga je glavni cilj njegove pripreme bilo proučavanje stila protivnika. Lasker je uvijek nastojao da na tabli stvori situaciju u kojoj bi se njegov protivnik osjećao nesigurno. Možda je upravo zbog toga imao problema u meču sa Šlehterom, čije je stvaralaštvo bilo donekle bezlično, pa se Lasker nije imao za šta „uhvatiti“.

Znao sam gotovo sve Laskerove partije od 1921. godine. Godine 1936, pripremajući se za Četvrti moskovski međunarodni turnir, odlučio sam da provjerim: kako je Lasker igrao u najboljim godinama svoje mladosti? Uzeo sam od S. O. Vajnštajna (koji je imao odličnu  biblioteku) zbirku 75 Laskerovih partija (na njemačkom) i prionuo na posao.

Mom divljenju nije bilo kraja… Ranije sam, naravno, viđao pojedinačne partije mladog Laskera, pune složene, interesantne borbe, ali to su bile posebno odabrane partije. Za zbirku, koja je sadržavala veliki broj partija, mogućnosti za izbor su, naravno, bile manje. Obično je Lasker pobjeđivao po standardnoj šemi: pojednostavljenje, prelazak u završncu, korišćenje tehničkih grešaka protivnika! Tako je igrao mladi Lasker!

I to je razumljivo: njegovi partneri su mu ustupali u razumijevanju šaha, i uz univerzalnost stila Laskera, to je bio najjednostavniji put do pobede.

Lasker je uvijek ocjenjivao poziciju sa praktične tačke gledišta. Čak i ako je objektivno pozicija loša, ali praktično (uz ograničenost sposobnosti čoveka) odbranjiva, Lasker ju je ocijenio kao izjednačenu. 1935. godine, tokom I Moskovskog međunarodnog turnira, nekoliko puta sam analizirao sa njim, i takav praktičan pristup šahu bio je za mene otkriće.

Ali, Lasker se pripremao za takmičenja sa velikom pažnjom. Dolazio je unaprijed na turnir kako bi se aklimatizovao. Veliku pažnju je posvećivao ishrani, uslovima igre i odmora. On je savršeno poznavao svoje partnere, njihove vrline i slabosti. Lasker je bio veliki psiholog, znao je kada treba da izbjegne meč (ako je partner u dobroj sportskoj formi), a kada, naprotiv, treba da teži borbi! Tako je, nesumnjivo, postupao i sa Tarašem, i sa Rubinštajnom, i sa Kapablankom… Ali da li to možemo osuditi? Pravila za organizovanje takmičenja za šampiona svijeta tada nisu postojala, i svako je mogao da postupa prema svom nahođenju. U tom smislu, Lasker se razlikovao od Štajnica (on se nije povukao sa takmičenja), ali Kapa i Aljehin su pratili Laskerov primer…

Da bismo razumijeli Laskera kao čovjeka, moramo da zamislimo društveni položaj koji su šahisti (i šahisti) imali u vrijeme Laskera.

Profesija šahiste ozbiljno nije bila prihvaćena. Dok je profesija muzičara bila ugledna, učenje šaha bilo je u društvenim krugovima dočekivano s ironijom, otprilike kao što bi se gledalo na „profesiju“ kockara… Prirodno, Lasker, iako je sam odlično shvatao i visoko cijenio šah, nastojao je da dobije neku drugu, „poštovaniju“ profesiju i pokaže se u njoj. Zato je postao matematičar, filozof, objavljivao knjige koje nisu bile povezane sa šahovskom igrom, nije zanemario ni komerciju. Vrijedno je podsjetiti da je i Kapablanka slijedio iste norme ponašanja — bio je diplomata i trgovac (kada je dolazio u Moskvu, Kapablanka je uvjeravao N. Kriljenka da pomogne u prodaji kubanskog šećera), i jednostavno društveni čovjek. Za razliku od svojih prethodnika, aristokrata Aljehina, koji je otvoreno postao pravi profesionalac i nije se stidio toga!

Lasker je ponekad skrivao svoju ljubav prema šahu. Svjedočanstvo o tome je predgovor Alberta Ajnštajna biografiji Laskera, koju je sastavio J. Hanak. Kada je Lasker 1937. godine prešao u Njujork, sreo se s velikim fizičarem, i, naravno, dvojica emigranata iz nacističke Njemačke strastveno su diskutovali o različitim pitanjima. Veliki šahista, naravno, bolje se shvatio u ljudsku psihologiju nego veliki fizičar; pored toga, Lasker je bio 11 godina stariji — on je svom sagovorniku usadio utisak da on, Lasker, višegodišnji svjetski šampion, ne voli šah! Evo šta je o tome pisao Ajnštajn: „Emanuel Lasker je, bez sumnje, bio jedan od najzanimljivijih ljudi s kojima sam se družio u zrelim godinama svog života… malo je bilo onih koji su spajali posebnu nezavisnost ličnosti s istinskim interesom za sve velike probleme čovečanstva. Ja nisam šahista i zato  nisam u mogućnosti da se divim njegovoj duhovnoj moći u toj oblasti, gdje leže njegova najveća intelektualna dostignuća, a to je oblast šahovske igre…

…Povezali smo se tokom zajedničkih šetnji, razmjenjujući mišljenja o raznim pitanjima.“

To je bila pomalo jednostrana razmjena, tokom koje sam više dobijao nego što sam davao, jer je Lasker po svojoj prirodi bio jedan od onih energičnih ljudi, za koje je prirodnije da iznose vlastite misli, nego da slušaju tuđe.

Ono što me u ovoj ličnosti, usprkos njenoj osnovnoj životnoj snazi, zadivilo, bila je neka tragična nota. Nevjerovatno mentalno naprezanje, bez kojeg se nijedan šahista ne može snaći, bilo je tako povezano sa šahovskom igrom da se nikada nije mogao osloboditi duha te igre, čak i kada se bavio filozofskim i opšteljudskim problemima. Pri tome mi se činilo da je šah bio više njegov profesionalni rad, nego cilj života. Njegova prava težnja, činilo se, bila je usmjerena ka naučnom saznanju i ka ljepoti koja je svojstvena stvaranjima logike, ljepoti iz koje niko ne može izaći, ko je jednom kročio u njen krug. Kod Spinoze je materijalno postojanje i nezavisnost bila zasnovana na poliranju povećala; takav je bio šah u životu Laskera…”

Nesumnjivo, Lasker je pomalo bio prikriven. Pred najvećim fizičarem našeg vijeka nije se usudio podići šah na zasluženu visinu. Ali kada je Lasker oslobođen opšteprihvaćenog negativnog stava prema šahu, tada je pokazivao svoja stvarna osjećanja i strastveno branio pravo da bude šahovski profesionalac (vidi prethodni članak o Laskeru).

I to je bio pravi Lasker (bez ikakvog pretvaranja!), odan šahu, spreman da se bori za njega.

Lasker nije samo iznio stav u korist profesionalizma, već je ukazao i na načine materijalnog osiguranja za profesionalne majstore. Prvo je predložio osnivanje FIDE: „…Mladi majstori… uspjeće u ujedinjenju šahovskog svijeta u aktivnu organizaciju.“ Zatim je insistirao na uvođenju autorskog prava na tekst šahovske partije. Smatrao je da je upravo to način kako bi se obezbijedila materijalna osnova profesionalizma.

Prošle su decenije. I sada FIDE razmatra ovo pitanje.

Predsjednik F. Olafsson je zatražio mišljenje nekoliko stručnjaka (čitalac, naravno, pretpostavlja da je moj odgovor bio pozitivan). Formirana je komisija na čelu sa L. Prinsom (Holandija), koja treba da predstavi izvještaj Generalnoj skupštini…

U životu stariji Lasker (mladog nisam mogao poznavati) bio je ljubazan, mudar i prijateljski nastrojen čovjek. Nije bio pod uticajem predrasuda, bio je prvi veliki šahovski majstor koji je došao u Sovjetsku Rusiju nakon Oktobarske revolucije. I kasnije je Lasker uvijek prihvatao pozive za učešće na takmičenjima u Sovjetskom Savezu.

Možda će portret velikog šahiste prikazan u ovom predgovoru na prvi pogled izgledati neobično. Ali neka čitalac prvo pročita knjigu, a onda donese konačan sud.

Sada, kada smo se, uvaženi čitaoče, upoznali sa velikim šahistom i misliocem, pređimo na ocjenu njegovog „Šahovskog udžbenika“.

Lasker, očigledno, nije smatrao da treba da čitaocu ponudi nešto posebno duboko i dovršeno. U tom smislu karakteristična su njegova zapažanja u zbirci partija međunarodnog turnira u Sankt Peterburgu (1909) — ona su previše sažeta. I to odgovara njegovom pristupu šahu — pošto je šahovska igra neiscrpna, a resursi partnera ograničeni, zašto bi dubina analize bila potrebna? Druga je stvar dubina razmišljanja za šahovskom tablom — inače se ne pobjeđuje!

Udžbenik sadrži osnovne informacije o šahovskoj igri, nekoliko primjera koji treba da čitaocu pruže predstavu o nijansama šaha, i opširne informacije o teoriji otvaranja (sa objašnjenim partijama).

Poglavlje o kombinacijama uključuje mnoge primjere koji se odnose na sve faze šahovske partije. Po mom mišljenju, Laskerovo shvatanje kombinacije je pomalo zastarjelo, ali zbirka primjera je izvrsna.

U poglavlju o pozicionoj igri jak utisak ostavlja i istorijski pregled, kao i zbirka primjera pozicione igre. Ovo poglavlje je ukras udžbenika. Danas šahisti slabo poznaju prošlost šaha, kako se razvijala doktrina o poziciji. Lasker je bio živi svjedok razvoja prve faze šahovske teorije (jer je pobijedio Štajnica), a ovde čitalac dobija informacije o tom periodu razvoja šaha iz glavnog izvora.

Poglavlje o estetici šaha, samo po sebi vrlo interesantno, vjerovatno nema samostalan značaj. Njegov sadržaj mogao bi biti podijeljen između poglavlja o kombinacijama i poglavlja o pozicionoj igri.

Udžbenik završava primjerima partija.

Treba napomenuti izostanak posebnog poglavlja o završnici. Informacije o njoj su raspršene po knjizi.

Treba, međutim, imati na umu da je knjiga napisana od strane velikog šahovskog borca i mislioca. Dakle, čitanje ove knjige, koja prikazuje izuzetnu šahovsku ličnost, korisno je za svakog ko ozbiljno proučava šah i zanima se za njegovu prošlost. Izdavačka kuća „Fizkultura i sport“, izdajući ovaj udžbenik, učinila je dobar poklon šahistima.

5.Предисловие к учебнику. Эм. Ласкер. Учебник шахматной игры. М.,
«Физкультура и спорт», 1980.