
„64“, Moskva, 2000
NEKOLIKO RIJEČI O M. I. ČIGORINU
Prva šahovska knjiga koju sam pročitao bila je „Šahovski list“ Čigorina iz 1876–1877. godine. Proučavanje ovog časopisa donijelo mi je mnogo koristi. Čigorin je u njemu veoma dobro analizirao otvorena šahovska otvaranja; kako sam sve više ovladavao notacijom, odigravao sam sve veći broj partija i za otprilike dva mjeseca pažljivo proučio čitavu knjigu.
Mihail Ivanovič Čigorin već je tih godina bio izuzetno vješt analitičar. Naravno, njegovi komentari uz partije bili su kratki, kako je tada bilo uobičajeno (djelimično zato što su većina čitalaca bili slabiji šahisti), ali su zato bili precizni: kada bi preštampavao partije iz stranih časopisa, gotovo uvijek bi pronalazio greške kod komentatora, pa čak i kod samog Štajnica.
Čigorin je prije svega bio majstor igre figurama; čini mi se da je to najtačnije određenje karaktera njegovog stvaralaštva. Upravo zbog toga je sjajno igrao otvorene pozicije. Time se, po mom mišljenju, može objasniti i njegovo odbijanje da prihvati teoriju pozicione igre Štajnica. Zaista, raspored figura tokom partije podložniji je promjenama od pješačke strukture, pa je Čigorin, naravno, manje nego Štajnic i Taraš osjećao potrebu za principima pozicione igre. Zanimljivo je da je čak i damin gambit tumačio na svoj način: osmislio je sopstvenu odbranu, pokušavajući da i u daminom gambitu igra gotovo isključivo figurama (ova Čigorinova ideja danas je uspješno ostvarena u NIMCOVIČEVOJ odbrani).
Mislim da se upravo ovom određenom jednostranošću u igri može objasniti činjenica da ovaj veliki šahista nije postao svjetski šampion.
Treba napomenuti i to da karakteristika Čigorinovog stvaralaštva ne bi bila potpuna ukoliko se ne bi istaklo njegovo izuzetno majstorstvo u završnicama.
Čigorin je, izgleda, bio prvi Rus koji je šah izabrao kao svoju profesiju. Danas svaki velemajstor može lako da se odluči na taj korak, jer stotine hiljada građana naše zemlje voli šah, a država pruža podršku šahu. Međutim, u uslovima carske Rusije, kada je čak i kartaška igra imala daleko viši status od šaha, postati profesionalni šahista bilo je izuzetno teško. Čigorin je čitav život posvetio šahu, mnogo toga je postigao, i nema sumnje da naši šahisti u velikoj mjeri uživaju plodove njegovog rada.
2.Несколько слов о М.И. Чигорине. Н.И.Греков. М.И.Чигорин, его жизнь и творчество М., «Физкультура и спорт», 1939.
Knjiga o M. Čigorinu
Kada je 1889. godine Havanski šahovski klub predložio svjetskom šampionu V. Štajnicu da odigra meč sa svojim najjačim protivnikom, Štajnic je ukazao na ruskog šahistu Mihaila Ivanoviča Čigorina…
M. Čigorin ostvario je izuzetne uspjehe na međunarodnim turnirima. Ipak, poznajemo mnoge velike šahiste koji nisu uživali naročitu popularnost u šahovskom svijetu; Čigorinova popularnost, međutim, bila je izuzetna. Razlog za to bio je karakter njegove igre.
U to vrijeme opšte priznanje stekla je pomalo suva i „dogmatska“ takozvana nova škola na čelu sa Štajnicem. Njeno pojavljivanje nije bilo slučajno: prije nje u šahu je dominirao romantičarski pravac. Majstori su težili napadu, žrtvama, igrali gambite (otvaranja u kojima se pješaci i figure žrtvuju zarad inicijative). Šahovski priručnici bili su, u suštini, zbirke gambitnih varijanti, u kojima su se navodili stari sistemi svih mogućih kraljevih gambita. Odbrana u to vrijeme nije bila na visokom nivou – šahisti su radije napadali, a ako napad ne bi uspio, jednostavno bi gubili partiju!
Svojevremeno je i Štajnic bio “romantičar”.
Međutim, materijalistički pravac, karakterističan za naprednu nauku i kulturu druge polovine XX vijeka, nije mogao zaobići ni šah. Na kraju krajeva, stil romantičara, koji su po svaku cijenu težili napadu, u suštini je bio avanturistički. Vrhunski šahista, realističan i vješt u odbrani, lako bi se nosio sa takvim rivalima: prihvatio bi žrtve, dozvolio protivniku napad, izdržao prvi nalet, a zatim iskoristio materijalnu prednost ili pozicione slabosti koje su se pojavile usljed previše brzog napada.
Ovo je suštinska “filozofska” osnova “nove“ škole. Stekavši iskustvo u odbrani, Štajnic je napustio romantični stil igre – isplativije je bilo koristiti „aktivnost“ svojih protivnika! Zbog toga je, naravno, bilo potrebno unaprijediti pozicionu tehniku: pojavila se teorija o iskorišćavanju slabosti pješačke strukture, o postupnom gomilanju prednosti, važnosti kontrole otvorenih linija, odbrambenoj sposobnosti stiješnjenih pozicija. U modu su sve više ulazila zatvorena otvaranja, u kojima nije bilo moguće odmah započeti napad.
Povećanje tehničkog nivoa pozicione igre (ne samo kod Štajnica) dovelo je do toga da je romantičarska “stara” škola izgubila primat.
Ipak, u šahovskom svijetu ostao je jedan veliki majstor za koga su savremenici smatrali da nije napustio “staru” školu – Mihail Čigorin. On je i dalje uspješno igrao otvorena otvaranja koja su vodila oštroj borbi, težio žestokim napadima i kontranapadima čak i protiv samog Štajnica!
To se može objasniti dvjema stvarima:
Čigorin je posjedovao izvanredan kombinacioni talenat, bio je veliki majstor napada i aktivne odbrane.
Kao drugo intuitivno je osjećao dogmatičnost nekih Štajnicovih principa.
Važno je naglasiti da je Čigorin u razumijevanju mnogih pozicija bio ispred svog vremena, pa je njegovo svrstavanje u redove „stare škole“ djelimično bilo neopravdano.
Predstavnici „nove“ škole lako su pobjeđivali sljedbenike „stare“, ali sa Čigorinom im je bilo teže – on je zadržao sve vrijedno iz stareškole, ali je usvojio i nova poziciona shvatanja.
Život Čigorina bio je težak. Po završetku sirotišta radio je kao sitni činovnik i tek u dobi od 23 godine s velikim entuzijazmom počeo da proučava šah. Osam godina kasnije već je brilijantno branio čast ruskog šaha na međunarodnom turniru, a još osam godina poslije suočio se u duelu sa Štajnicem.
Čigorin je osnovao rusku školu šaha. Njegova uloga u razvoju šaha u Rusiji bila je izuzetno velika. Gotovo svi ruski majstori bili su njegovi sljedbenici.
Nakon smrti Čigorina, njegovo ime nije bilo zaboravljeno u šahovskom svijetu, ali su njegove partije donekle pale u zaborav. Savremenici velikog ruskog šahiste nesu u potpunosti cijenili njegove ideje, koje su se zasnivale na dubokom razumijevanju pozicionih tajni igre.
Sovjetski šahisti nisu imali priliku da proučavaju stvaralaštvo M. Čigorina, jer njegove partije nijesu bile prisutne u savremenoj šahovskoj literaturi. Naravno, majstori sovjetske generacije posredno su preuzimali iskustva Čigorinove škole od šahista predrevolucionarne epohe: B. Verlinskog, F. Duz-Hotimirskog, A. Iljina-Ženevskog, G. Levenfiša, V. Nenarokova, I. Rabinoviča, P. Romanovskog i drugih. Međutim, sovjetski šahisti su tek nakon objavljivanja knjige Grekova (prvo izdanje izašlo je 1939. godine), posvećene izuzetnom ruskom šahisti, počeli direktno da proučavaju njegovo stvaralaštvo iz prvih izvora.
N. Grekov je izveo svojevrsni životni podvig: godinama je sakupljao partije, analize i članke Čigorina. Oni su bili rasuti po posebnim šahovskim knjigama i časopisima, kao i raznim periodičnim izdanjima, koja su odavno postala bibliografska rijetkost. Grekov je s velikom pažnjom odabrao najbolje partije i analize Čigorina i uključio ih u knjigu. Njegovi kritičko-biografski eseji takođe zaslužuju priznanje.
N. Grekov analizira Čigorinovo stvaralaštvo sa velikim poznavanjem materije. On, na primjer, ispravno ističe prednosti i nedostatke Čigorina kao sportiste. Međutim, može se reći da ga u nekim aspektima možda malo idealizuje, izbjegavajući kritičku procjenu njegovih slabosti i ne naglašavajući dovoljno značaj jedinstva kreativnog sadržaja partije i njenog rezultata, što je upravo ono čemu teže majstori današnjice. Ipak, Čigorin ne zahtijeva nikakvu idealizaciju.
Kada Grekov prelazi na ocjenjivanje drugih velikih majstora prošlosti, njegov rad nije uvijek ubjedljiv. Autor nije prepoznao pozitivnu ulogu koju je „nova“ škola odigrala u unapređenju pozicione tehnike igre. Štajnic i drugi majstori te epohe prikazani su jednostrano i pomalo blijedo. Takođe, zbunjuje to što je autor među sljedbenike Čigorina ubrojao savremene šahiste poput M. Vidmara i Dž. Tomasa, što jednostavno nije tačno. Međutim, sve te mane nisu od suštinskog značaja.
Glavni značaj patriotskog Grekova rada leži u tome što je on sovjetskim šahistima otkrio pravog Čigorina. To je, naravno, dalo snažan podsticaj za izučavanje stvaralačkog nasljeđa velikog majstora i odigralo važnu ulogu u tome što su sovjetski šahisti postali vodeći u šahovskom svijetu. Drugo izdanje Grekovljevog rada, znatno prošireno i poboljšano, sada će omogućiti novim generacijama sovjetskih šahista da se upoznaju sa stvaralaštvom Čigorina. To će, nesumnjivo, doprinijeti novim dostignućima domaće šahovske škole.
3.Книга о М.Чигорине. «Новый мир», 1950, № 2.
-Nastaviće se-