
„64“, Moskva, 2000
Predgovor
U ovoj maloj knjizi sakupljeni su portreti istaknutih šahista XX vijeka – skoro potpuna galerija svjetskih šampiona (izuzev Štajnica). Međutim, pred čitaocem se pojavljuju i likovi drugih ljudi: poznatih šahista, muzičara, naučnika, prijatelja i kolega Mihaila Botvinika.
Petostruki svjetski šampion u šahu bio je ne samo vrhunski elektrotehničar i teoretičar računara, već je posjedovao i književni dar i pronicljivost.
Njegov ideal bio je Puškin, te je Botvinik nastojao da piše kratko, slikovito, jasno i… neočekivano. Po završetku rada, uvijek bi se interesovao: „Kako vam se čini? Vidi li se čovjek?“ Osim toga, uvijek je pisao istinu, što je, u kombinaciji s njegovom sposobnošću da pređe s pojedinačnog na opšte, prirodnom pronicljivošću, suptilnim smislom za humor i izuzetnim pamćenjem, činilo njegov materijal neizostavno zanimljivim. Nikada se nije ustručavao da objavi svoju izgubljenu (ili remi!) partiju, kako bi istakao najbolje osobine osobe o kojoj je pisao.
Ova knjiga nije samo zbirka portreta koje je napisao Botvinik, već u određenoj mjeri predstavlja i njegov sopstveni portret. Uvijek je težio pravdi i objektivnosti, ali je ljude mjerio prema sopstvenim visokim standardima, koje mnogi njegovi saradnici i kolege nisu mogli da dostignu.
Njegov šahovski autoritet bio je neosporan, pa su mu se često obraćali izdavači tražeći od njega članke. Međutim, nikada nije pristao da napiše tekst o osobi koja mu nije bila simpatična. Jednom prilikom, nakon što je saslušao molbu jednog glavnog urednika, dugo se opirao, a na kraju razgovora sažeo je svoj stav riječima: „Shvatite me kako treba – loše ne želim, a dobro ne mogu.“
Ovdje se nalaze predgovori knjigama, jubilarna izdanja i memorijalni eseji, tekstovi napisani na zahtjev izdavača – dakle, povod je mogao biti bilo koji.
U nekim slučajevima, kako bi se upotpunila galerija šampiona, bilo je potrebno posegnuti za njegovim memoarima. Tako portreti V. Smislova, T. Petrosjana, B. Spaskog, kao i A. Iljina-Ženevskog, nisu napisani posebno, već su preuzeti iz njegovih ranijih radova.
Takođe, važno je napomenuti da su portreti dvojice posljednjih svjetskih šampiona – A. Karpova i G. Kasparova – napisani dok su oni još bili veoma mladi.
Spisak prvih objava ovih materijala, koji se nalazi na kraju knjige, hronološki obuhvata više od pola vijeka, čime se naglašava istorijski značaj ovog izdanja.
Nadamo se da će knjiga pronaći svoje čitaoce, bilo među ljubiteljima šaha, bilo među poštovaocima nacionalne kulture.
Zahvalnost
Izražavamo duboku zahvalnost svima koji su doprinijeli objavljivanju ove knjige. Sredstva su se prikupljala doslovno „s koca i konopca“. Među sponzorima izdanja su: Opšteruski društveni humanitarni fond „Nasljeđe“, Specijalizovani registar „Moskovski berzanski centar“, VNIiE (institut u kojem je Botvinik godinama radio), kompanija „Vesbu & Raš Slezel“ (Atlanta, Georgia, SAD), A.B. Rošalj, guverner Kemerovske oblasti A.G. Tulejev, knjižarska firma „U Sitina“, Šahovska federacija Sankt Peterburga, Izdavačka kuća „Talerija“ (A.V. Iljin i V.V. Pirožok), S.E. Petelin…
UVOD
Ovdje je potrebno istaći portrete istaknutih šahista: M. Čigorina, Em. Laskera, H. R. Kapablanke, A. Aljehina, M. Evea i P. Keresa. Možda je Čigorin ispao malo blijedo: nikada ga nisam vidio, umro je tri godine prije mog rođenja. Ostale sam poznavao, i to veoma dobro.
U sportskoj borbi, društvenom životu i principijelnom pristupu šahu mogu postojati neslaganja. Najizraženija su bila s Eveom i Keresom, ali sa svim ovim neprikosnovenim šahovskim borcima izgradio sam najtoplije odnose.
Želio bih skrenuti pažnju čitaocu na pogrešnost mišljenja A. Ajnštajna u vezi s odnosom Em. Laskera prema šahu. Nažalost, autori koji nisu lično poznavali ovog velikog šahistu, oslanjajući se na Ajnštajnovo mišljenje, ponavljali su istu grešku.
U razvoju sovjetske šahovske škole i njenoj organizaciji veliku ulogu su odigrali V. Ragozin i A. Kotov. Dobro sam ih poznavao, a posebno blizak mi je bio Slava Ragozin. Mladi sovjetski šahisti treba da ih se sjećaju. Ne bi smjeli zaboraviti ni V. Makogonova, V. Simagina, A. Konstantinopoljskog, V. Mikenasa.
A. Modelj je imao veliki uticaj na mene u početnom periodu moje šahovske karijere. U zrelijem dobu sprijateljio sam se s našim velikim studistom i analitičarem N. Grigorijevim, dok mi je u završnom periodu šahovske aktivnosti pomagao moj prijatelj G. Goldberg. Članak o B. Jurjevu daće čitaocu određenu predstavu o šahovskom životu dvadesetih godina.
Šah igraju ljudi različite dobi i profesija. D. Ojstrah je, bez sumnje, bio najjači među šahistima koji su pripadali svijetu umjetnosti.
Posebno treba istaći članak o B. Podcerobu. Bili smo veoma bliski prijatelji. Nažalost, ranije nijesam uspio da objavim članak onako kako je bio napisan. Ovdje se štampa bez izmjena.
Posljednji period svog života posvetio sam isključivo naučnom radu. Mnogi naučnici moje istraživanje dočekuju s nepovjerenjem. Dva članka – o A. Ljapunovu i V. Gluškovu – posvećena su onima koji su me podržavali.
Poznati sovjetski matematičar, dopisni član Akademije nauka SSSR-a A. A. Ljapunov (bio je potomak autora teorije stabilnosti kretanja A. M. Ljapunova i autora teorije stabilnosti brodova A. N. Krilova) posljednje godine svog života svesrdno se posvetio kibernetici i nikada joj „nije iznevjerio“. Kada je Norbert Viner („otac kibernetike“) dolazio u Moskvu, zamolio je upravo Ljapunova da ga prati.
I na kraju, nekoliko riječi o mom bratu I. Botviniku, koje sam napisao povodom jubileja lenjingradskog tramvaja.
MIHAIL ČIGORIN

Zašto Čigorin nije bio svjetski šampion?
Ovo pitanje se neizbježno postavlja svakome ko se pažljivo upoznao s partijama Čigorina, njegovim analitičkim radovima i njegovom biografijom.
Čigorin je bio izvanredan majstor napada, virtuoz brilijantnih žrtvenih kombinacija; uvijek je težio pobjedi, što znači da je posjedovao one osobine šahovskog borca koje su izuzetno privlačne širokoj masi šahista.
Istina, ovo uvriježeno mišljenje o njegovoj igri nije potpuno. Čigorin je takođe bio veliki majstor uporne odbrane, sjajan u završnicama, sposoban da izvuče maksimum iz minimalne prednosti, a odlikovao se i ogromnim radnim elanom — ukratko, imao je sve ono što u to vrijeme šira šahovska javnost nije mnogo cijenila, ali što je u šahovskoj borbi podjednako važno kao i blistave kombinacije.
Kada se Čigorin zainteresovao za šah, carska Rusija bila je zaostala šahovska zemlja. Malobrojni ljubitelji šaha — vatreni poklonici kraljevog i Evansovog gambita, gotovo potpuno odsustvo ozbiljnih turnira i šahovske literature — sve je to onemogućavalo pojavu u Rusiji jednog „šahovskog revolucionara-naučnika“, kakav je bio Štajnic. Čigorin jednostavno nije mogao da ne postane pristalica „stare škole“, koja je tada neprikosnoveno vladala, i zaista, bio je njen najsjajniji predstavnik.
Šah ga je potpuno obuzeo. Napustio je službu kako bi se u potpunosti posvetio šahovskom umijeću. Na takav korak nije bilo lako odlučiti se. Prvo, prije Čigorina u Rusiji nije bilo ljudi koji su šah birali za profesiju. Drugo, šah tada nije uživao nikakav poseban ugled.
Evo što sam Čigorin piše 1876. godine, ne gajeći nikakve iluzije po tom pitanju, u predgovoru prvog broja svog časopisa „Šahovski list“:
„… Šahovska igra, kao teška, ozbiljna igra, koja zahtijeva mnogo prakse i učenja, ne može se u sadašnje vrijeme uspješno nadmetati sa svojim strašnim suparnicima — igrama Mamona“ (tj. kockarskim igrama, M. B.).
Situacija je danas potpuno drugačija u našem socijalističkom društvu: popularnost šaha raste iz godine u godinu i već sada možemo reći da je šah postao istinska narodna igra. Sovjetski radnici, seljaci i intelektualci nimalo se ne plaše činjenice da je šah „teška, ozbiljna igra“. Kakav značajan kontrast između prošlosti i sadašnjosti!
Kada je postao neprikosnoveni prvak među ruskim šahistima, Čigorin je otišao u inostranstvo. Tamo se susreo s velemajstorima različitih stilova igre: „stara škola“ još nije bila sasvim potisnuta, ali se već ustalila Štajnicova poziciona teorija. Čigorin je bio primoran da proširi svoj repertoar otvaranja. Tako je u gotovo svakom otvaranju osmislio sopstvene sisteme: na primjer, u španskoj partiji potez 5… d6 (poslije 1. e4 e5 2. Sf3 Sc6 3. Lb5 a6 4. 0-0 g6 5. d4); u francuskoj odbrani 2. De2 (poslije 1. e4 e6), a u daminom gambitu 2… Sc6 (poslije 1. d4 d5 2. c4).
Čigorinov stil takođe je doživio određene promjene. Iako je u teoriji vatreno ustajao protiv Štajnicovih principa i Tarrašovih pravila, u njegovoj igri sve je očigledniji uticaj „nove škole“. Dovoljno je sjetiti se kako je u 19. partiji svog meča protiv Tarraša majstorski opsjedao slabog pješaka na e4. Ipak, suštinski, Čigorin je ostao vjeran sebi i „staroj školi“.
Očigledno je da se šah može igrati na različite načine — svaki stil je dobar ako vodi pobjedi. Ali što je šahista svestraniji, to ima veće šanse za pobjedu i može dublje i preciznije igrati za tablom, jer se u partiji mogu pojaviti najrazličitije pozicije.
Po svom stvaralačkom karakteru, Čigorin je u velikoj mjeri ostao privrženik „stare škole“, i možda je upravo zbog toga izmakao tituli svjetskog šampiona.
Šta ga je, međutim, spriječilo da proširi svoj šahovski horizont? Istorija poznaje primjer Štajnica, koji je u potpunosti revidirao svoja šahovska uvjerenja. Moguće je da Čigorin nije mogao da odoli lavini pohvala i laskavih komentara upućenih njegovom talentu i, prije svega, njegovom stilu igre. Kao simbol pristalica „stare škole“, izgleda da nije imao hrabrosti da napusti svoju „vojsku“.
Naravno, značajnu ulogu igralo je i to što se njegov karakter s godinama mijenjao, i to ne u najboljem pravcu. Ako je 1876. godine (vidi „Šahovski list“) analizirao partije s velikom objektivnošću, kasnije (vidi časopis „Šah“) njegovi komentari postali su subjektivni i ponekad polemički. Za to su, u značajnoj mjeri, odgovorni i njegovi „obožavaoci“…
Uprkos svemu, Čigorinov doprinos razvoju šahovske umjetnosti osjeća se i danas. Mnoge njegove ideje (uključujući i otvaranja) oživljavaju u savremenom šahu, a stil nekih istaknutih šahista podsjeća na njegov način igre.
Međutim, ime Mihaila Čigorina ponekad se koristi u svrhe koje su strane šahovskoj umjetnosti. Tako, u predgovoru svoje knjige „Izabrane partije Čigorina“, Bogoljubov piše:
„Suviše jasno osjećam neraskidivu povezanost svoje igre s igrom M. I. Čigorina; isto takvu sličnost stila s Čigorinom možemo lako uočiti i kod A. A. Aljehina. Možda to treba objasniti našim zajedničkim slovenskim porijeklom…“ (!).
Posebno je značajna Čigorinova uloga u razvoju šaha u Rusiji: s njegovim imenom povezani su prvi sveruski turniri, kao i međunarodni šahovski poduhvati u Rusiji. Na kraju, i što je najvažnije — na partijama i analizama Čigorina učile su da igraju šah hiljade šahista, a mi, sovjetski šahisti, u velikoj mjeri koristimo rezultate njegovog rada.
1. Почему Чигорин не был чемпионом мира?
«Шахматы в СССР», 1938, № 1.
(Nastaviće se tekstom: Knjiga o M. Čigorinu)