2003 New in Chess Alkmaar
(42. nastavak)
Osjećaj opasnosti, sposobnost da se razumije šta vlasti žele, da se osjeti kojim smjerom će vjetar duvati sutra, i najvažnije – da ne izlažeš svoju glavu iznad linije. Sve ove osobine razvijene tokom dugih godina rada u vojnim tužilaštvima, bile su vrlo korisne Baturinskom kada je postao šef šaha u Sovjetskom Savezu.
Godine 1974. Schelokov, ministar unutrašnjih poslova, pojavio se na meču Karpov–Korčnoj u Sali stubova u Moskvi. „Kako ste to dali krunu Amerikancu? Sve one koji su bili tamo u Rejkjaviku, sa Spaskim, sve bih ih uhapsio“, izjavio je oštro. Baturinski se veoma ponosio svojim odgovorom ministru: „Ja nisam bio tamo!“
Boris Spaski se sjeća: „Tokom meča sa Fišerom, nije mogao da mi pomogne, mogao je samo da me ometa. Baturinski je savršeno znao da ću izgubiti taj meč, pa nije otišao u Rejkjavik, kao ni Bondarevski, koji me napustio prije meča.“
Baturinski je bio autor i sastavljač šahovskih knjiga. Tako je nekoliko godina radio sa Botvinikom, pripremajući za štampu sve partije prvog sovjetskog svjetskog šampiona, a bio je i autor-sastavljač knjige o Flohru i mnogim drugim šahistima. Krajem svog života napisao je knjigu uspomena. Kada je ovu knjigu objavio, neki su bili razočarani: „Zašto, Viktore Davydoviču, samo ste površno pokrili temu. Ali vi znate mnogo više, mi smo sve to od vas već čuli…“
On bi odgovarao: „Još nije došlo vrijeme…“ Mislio je da će tajne koje nije otkrio bolje ostati pohranjene u istoriji.
Vrhunac za Baturinskog bio je meč za svjetskog šampiona između Anatolija Karpova i Viktora Korčnoja na Filipinima 1978. godine. Bio je vođa Karpovljeve delegacije i u toj ulozi postao je jedan od glavnih aktera na pozornici tog šahovskog „teatra“, kojim je ovaj meč postao. Baturinski je savršeno znao na kojem nivou su interesovali ovaj meč. U Sportskom komitetu, u prijemnoj sobi kancelarije predsjednika S.P. Pavlova, nalazio se šahovski sto, za kojim je tokom partija u Bagiju stalno bio prisutan jedan od velemajstora, kako bi mogao dati stručni izvještaj ukoliko bi telefonirali iz sekretarijata Centralnog komiteta: prema svjedocima, Brežnjev je nekoliko puta dnevno pitao: „Kako ide naš Tolik?“
Na svim sastancima komisija meča, u svojim memorandumima, izvještajima i apelima, Viktor Baturinski je brilijantno zastupao stav Sovjetske strane, pokazujući njeno pravo, i iznova je ostavljao neprijateljski tabor u stanju očaja, ljutnje i nemoći.
Viktor Korčnoj, koji je tada Baturinskog nazivao „osobom sa opštim moralom kriminalca, koji nema pravo da predstavlja delegaciju koja je došla da igra šah“, danas, skoro četvrt vijeka kasnije, kaže da „iako je Baturinski bio poslušan vojnik i dobro je izvršavao naređenja svojih nadređenih, bio je odličan pravnik, i zahvaljujući njemu su Sovjeti u Bagiju tako sjajno držali svoj položaj u svim pregovorima. Karpov duguje Baturinskom mnogo, zaista mnogo: Baturinski je bio dostojan njegov odbrambeni zastupnik, i odbrambeni zastupnik čitavog sistema.“
Nije nikakva tajna da je Korčnoj uvijek volio pažnju medija. Nije teško bilo novinarima da ga izazovu, da ga potaknu da iskreno progovori i da pređe sa šaha na druge teme. Članovi komiteta državne sigurnosti koji su tada „pratili“ Korčnoja nisu zanemarili ovu činjenicu. Kao što se Lev Alburt sjeća: „Bilo je to u Moskvi 1978. godine, nekoliko mjeseci nakon meča Karpov–Korčnoj. Uvijek sam imao dobre odnose s Baturinskim, a u uskim krugovima u kojima smo se susretali, on bi bio sklon prisjećanjima. Rekao je da je, po dolasku na Filipine, kontaktirao dva novinara iz tajlandskih novina, koje su bile prilično desničarske, a koji su zapravo bili, ako ne sovjetski agenti, onda barem usmjereni pro-sovjetski. Baturinski je objasnio njihov zadatak i organizovao njihovu posjetu Filipinima. Kako se i očekivalo, Korčnoj je vrlo rado pristao na intervju, u kojem su novinari postepeno prešli sa šahovskih problema na unutrašnju politiku Filipina.“
-Nastaviće se-