2003 New in Chess Alkmaar
(41. nastavak)
Da li je bilo nečega za čim je žalio?
Nije odgovarao dugo, a ni ja nisam ništa rekao. Pametan, prodoran pogled kroz debelo staklo njegovih naočara, dva stuba sijede kose, koja su okruživala njegovu ćelavu, široku lobanju; zvuk njegovog teškog disanja.
„Nisam spreman za to pitanje… Pa, bilo je, naravno, pojedinih grešaka… ali ne toliko na šahovskom planu, generalno govoreći, ali tako je to bilo tada i, ne, ništa ne žalim…“
Jedan od Balzakovih junaka kaže: „Kada sjedneš da igraš belot, ne sporiš pravila igre.“
Za Viktora Baturinskog to nije bilo potrebno; zatvorio je oči, da bi prihvatio pravila igre: nova vlast je sama donosila odluke za njega, i on ju je služio potpuno iskreno, bez bilo kakvog unutrašnjeg neslaganja. Nije morao da se prekvalifikuje i navikne na nove pojmove i nove naredbe: nije poznavao ništa drugo.
I sam je postao deo tog Sistema i ostao mu vjeran tokom svog dugog života, a Država je znala da je ta vjernost neograničena. Pričalo se da je na jednom sastanku Šahovske federacije, kada se diskutovalo o ponašanju igrača koji je napravio neko kršenje pravila, Baturinski uzbuđeno rekao: „Tokom rata smo takve ljude streljali.“ Iako je to bilo 1970-ih, zavladala je tišina: Viktor Davydovič znao je o čemu govori: tokom rata radio je u SMERSH-u, jednom od odjela KGB-a, gdje je funkcija tužioca bila prilično jednostavna: samo odobriti odluke vojnog poljskog suda…
Iako je bio Jevrej, dosljedno je provodio državnu politiku u oblasti u kojoj je prisustvo Jevreja bilo posebno izraženo. U šahu su bili naročito uspješni, a njihova imena bila su široko poznata, kako u SSSR-u, tako i u inostranstvu. Naravno, kao i visoka komanda, morao je da se pomiri sa činjenicom da su mnogi vodeći šahisti bili Jevreji, ali za ostale…
On je bez oklijevanja brisao jevrejska imena sa lista kandidata za stipendije, putovanja u inostranstvo i zahtjeva za titule. Iosif Dorfman pomogao je Polugajevskom u pripremama za meč sa Korčnojem 1980. godine i pripremao se za put u Buenos Aires. Nakon završetka sjednice, uznemiren Polugajevski sreo je Dorfmana: „Znaš, upravo sam razgovarao s Baturinskim. Ti ne ideš; rekao je da bi u tom slučaju delegacija imala previše Jevreja…“
„Gdje je tvoj izvještaj?“ upitao je Rafaila Vaganjana, koji se upravo vratio iz inostranstva. „Predao sam ga Komitetu juče, Viktor Davydoviču,“ odgovorio je Vaganjan. „Komitetu, to znači…“ Baturinski je namrštio obrve. „A ko je tvoj šef, ja ili Komitet?“ napao je Vaganjana, koji je tada bio jedan od najjačih velemajstora na svijetu.
Istovremeno, u njegovoj grubosti bilo je nečega komičnog, poput komičara. Bio je poput Dannyja DeVita i mislim da bi mogao igrati bilo koju karakterističnu ulogu bez potrebe za šminkom, jednostavno ostajući onakav kakav jeste. Mali, krupan, zadihan, sa očima koje stalno trepću, nazvan je od Miše Talja „mali mops“, na što je Boris Gulko mračno komentarisao: „Nekima mops, a drugima rotvajler.“
Svako ko je ušao u njegovu kancelariju morao je da bude spreman na grubost, opomene, lupanje nogama, pljuskanje pljuvačke i zahtjev da napiše izvještaj sa objašnjenjem.
„Koji je razlog što ste se vratili dan kasnije? Napišite izvještaj u kojem ćete to objasniti“, počeo je strogo da grdi velemajstora koji se vratio s inostranog turnira. „Štrajk je bio, Viktor Davydoviču, štrajk pilota…“, počeo je opravdavati se. „Štrajk? A ko je dao dozvolu?“ Baturinski je ostao pri svom stavu.
Na Olimpijadi na Malti, ženska reprezentacija SSSR-a odigrala je neriješeno sa Kinezima. U to vrijeme ovo je bila senzacija. „Kako ste to dopustili? Kako ste mogli dopustiti tako nešto, Nono? Pa, vi ste član Partije!“, vikao je Baturinski na Nonu Gaprindashvili. „Sutra, kad nazovu iz Moskve, daću vam telefon – vi ćete morati objasniti…“
-Nastaviće se-