Autori: IM John Donaldson, IM Eric Tangborn
International Chess Enterprises, Seattle, Washington, 1999
(6. nastavak)
Prva Fišerova simultanka
Bobijeva prva simultanka je bila dobro promovisana. New York Times iz 11. decembra 1955. godine donosi fotografije sa natpisom „Šahovski rat na 12 frontova“. Najveća fotografija prikazuje Bobija kako igra protiv dvanaestoro djece iz omladinske grupe (uzrasta 7-12 godina) Šahovskog kluba Jorktaun, 26. novembra. Bobiju je trebalo dva sata i dvadeset minuta da postigne rezultat 12-0.
Najduže je izdržao dvanaestogodišnji Stuart Siepser.
U januarskom broju Chess Review iz 1956. godine dodaje se da je Bobi otvarao svaku partiju potezom 1.e4, a većina partija je nastavila 1…e5 2.Nf3 Nc6 3.Bc4 Nf6. Nažalost, mladi stawnovnici Jorktauna nisu bili upoznati sa svim finesama u Odbrani dva skakača. Nakon 4.Ng5 dozvolili su Bobiju da nastavi sa Nxf7.
Bobi je dobio sat sa posvetom od Šahovskog kluba Menhetn i ček od Šahovskog kluba Jorktaun za svoj trud.
Bobi kao dopisni igrač
Karijera Bobija Fišera kao dopisnog šahiste ostaje pomalo misterija. Njegov mentor, Džon V. Kolins, koji je bio jak majstor dopisnog šaha i pisao kolumnu o dopisnom šahu za Chess Review, u svojoj knjizi Mojih sedam šahovskih vunderkinda piše:
„Bobi nikada nije igrao dopisni šah. Vjerovatno mu je tempo bio suviše spor, a nedostajao mu je i dramatičan lični okršaj, koji čini veliki dio uzbuđenja u igri. Konsultovanje knjiga tokom partije takođe ne bi odgovaralo njegovoj ideji legitimnog šaha. Zapravo, vrlo malo velemajstora, ili budućih velemajstora, sa izuzetkom Pola Keresa u njegovim mladim godinama, prihvatilo je dopisni šah. Ovo je u kontrastu sa njegovom popularnošću među ekspertima i niže rangiranim igračima, koji u njemu uživaju. Možda se razlika u privlačnosti objašnjava upravo ovim razlozima – sklonošću ka javnom ili privatnom takmičenju, ili uzrocima koji su psihološke prirode.“
Ustvari, Bobi je igrao bar na jednom dopisnom turniru. Razlog zbog kojeg Kolins to nije znao jeste taj što je prvi put upoznao Bobija tokom Memorijalnog vikenda 1956. Do tada, Bobijeva kratkotrajna dopisna karijera ili je već bila završena ili se bližila kraju.
Prvi nagovještaj da je Bobi igrao dopisni šah pojavljuje se u knjizi Legend on the Road. Na stranici 12, Donald P. Rajtel, koji je igrao protiv Bobija tokom njegove simultane turneje 1964, piše:
„Godine 1955. igrao sam protiv Bobija u dopisnom šahu — nagradnom turniru u časopisu Chess Review. Sjećam ga se kao tipičnog američkog klinca: navijača Bruklin Dodžersa, pomalo tvrdoglavog kada je škola u pitanju, ali željnog razmjene ideja i misli. Ime je pisao malim slovima – ‘bobby fischer’. Nije završio turnir jer je počeo da igra klasične turnire za tablom.“
U kasnijem dopisu, Rajtel je dodao:
„A. V. Konger bio je jedan od mojih protivnika na nagradnom turniru u Chess Review-u… [igrač po imenu Fišer igrao je u 54-P 38-100]… To je bio turnir na kojem je učestvovao Bobi Fišer… Što se mene tiče, odbacio sam mnoge svoje rane turnirske rezultate i više nemam svoje sveske iz tog perioda. Imao sam nekoliko Bobijevih dopisnica, ali su i one završile u proljećnim čišćenjima. Ono što je bilo zanimljivo kod njih jeste to što je Bobi na svakoj bilježio razne stvari na različite teme.
Naša partija bila je u Kraljevskoj indijskoj odbrani (ja sam imao bijele figure), i trajala je 12-15 poteza, kada mi je napisao da se povlači iz turnira kako bi krenuo na dugu turneju uz seriju turnira za tablom širom zemlje. Rekao je da je to njegov put ka osvajanju svjetske šahovske titule – izgraditi vještine, steći iskustvo, ostvariti rezultate i stvoriti reputaciju.
Godinu ili dvije kasnije osvojio je Prvenstvo SAD-a po prvi put – i ispunio je svoju riječ. Nisam smatrao njegove komentare egoističnim, već su odražavali mladalački optimizam i samopouzdanje u njegov talenat i sposobnosti.
Razmijenili smo mnogo bilješki, jer sam i sam bio tinejdžer, i mislim da je zbog toga mogao da se poveže sa mnom – imali smo slična interesovanja i izvan šaha. Sjećam se da sam mu odgovorio na njegovu izjavu da namjerava da osvoji svjetsko prvenstvo i vrati titulu u SAD, savjetujući ga da završi školovanje, jer će mu ono biti potrebno da upravlja svojim životom kada odraste. Na to mi je odgovorio da zvučim baš kao njegove sestre i učitelji. Njegova naredna dopisnica sadržala je samo poteze partije, ali je kasnije odgovorio na prijateljskiji način na moje komentare o njegovim bilješkama…
Sve u svemu, djelovao mi je kao prilično usamljen dječak koji je pokušavao da pronađe sebe i svoj životni cilj. Nema sumnje da ga je „šahovska groznica“ uhvatila veoma rano i da je u njemu gorjela snažna strast za igrom. Ko je tačno doprinio njegovom sazrijevanju, ne mogu reći. Rekao mi je da proučava Bibliju, a ja sam mu napisao da bi mogao da pronađe korisne informacije u propovijedima Rev. Ricea, Herberta W. Armstronga i Garnera Teda Armstronga. Izgleda da ih je zaista istražio, jer se kasnije zainteresovao za Svjetsku crkvu Božju, kojoj su oni pripadali. …
Smatrao sam ga prijatnim, normalnim dječakom s velikom posvećenošću šahu, ali je imao i interesovanja koja su dijelila sva djeca. Bio je navijač Dodgersa, dok sam ja podržavao Yankeese. Možda smo se baš zbog toga dobro slagali. U svakom slučaju, pratio sam njegovu karijeru i bilo mi je izuzetno drago što je ostvario svoj dječački san.“
-Nastaviće se-