2003 New in Chess Alkmaar
(38. nastavak)
Međutim, eksponati muzeja, kao i sve drugo, imaju svoju relativnu vrijednost. Dok je u sovjetsko doba pažnju posjetilaca privlačio šahovski komplet na kojem je Lenjin igrao sa svojim nećakom, sada je ponos Muzeja set napravljen posebno za djecu posljednjeg ruskog cara.
Velika sala je pusta. Već dugo se tu ne igra šah. Danas se prostor često koristi za vjenčanja i prijeme. Početkom decembra ovdje je održana drugo kolo Svjetskog šahovskog prvenstva FIDE, kada su igrači privremeno morali napustiti Kremlj zbog državne posjete ukrajinskog predsjednika.
U Čigorinovoj sali povremeno se još održavaju turniri, ali portret čovjeka po kojem je sala dobila ime više nije tu. Njegov jasan, ali strog pogled mogao bi izazvati neprijatnost kod gostiju na večernjem prijemu, za koji je sto već postavljen.
Soba na prvom spratu, gdje su se nekada odvijale šahovske bitke, sada je sjedište Botvinikovog fonda, koji izdaje knjige povezane s dostignućima Patrijarha. Nigdje se ne vide ni ljudi koji igraju šah, ni šahovske figure.
Veče se spušta. Silazimo niz stepenice. U predvorju Kolja Sirotin već pakuje svoje knjige.
„Ima li šta novo, Kolja?“
„Da, upravo je ovo izašlo.“ Pruža knjigu s ljubičastim koricama, izdanje Botvinikovog fonda: Meč Botvinik-Bronštajn, o meču za Svjetsko prvenstvo koji se odigrao prije tačno pola vijeka.
Bronštajn počinje da lista stranice. Odmahuje glavom:
„Vidi šta Botvinik piše o trećoj partiji meča. Ako želiš, ispričaću ti šta se zaista dogodilo…“
Izlazimo na Gogoljev Bulevar, skrećemo lijevo i lagano šetamo prema stanici metroa Kropotkinskaja.
Kropotkinskaja? Kao sedamnaestogodišnjak prvi put sam igrao u Klubu na takmičenjima sportskog društva „Burevestnik“. Otrcani hotel nekoliko stanica autobusom od metroa. Četiri osobe u sobi. Dim cigareta. Analize noću. Blic partije. Zima. Prepun autobus. Teška vrata metroa. Para koja izlazi iz rešetki za grijanje. Petokopejka spremna u ruci. Eskalator koji se spušta pod zemlju. Krznene kape i marame na glavama. Crna, ozbiljna masa ljudi. Rižskaja, Novoslobodskaja, Majakovskaja. Stanice, stanice, snopovi svjetlosti koji jure prema kraju voza. Ali bliže, sve bliže, i sada metalni glas u vagonu metroa kaže:
„Pazite, vrata se zatvaraju. Sljedeća stanica je Kropotkinskaja.“
Snijeg na klupama na bulevaru. Gužva u garderobi. Posljednja cigareta.
Sada sudija turnira prolazi između stolova, pokreće satove udarcem nalik pucnju, a već se približava vašem stolu.
Moskva. Gogoljev Bulevar. Klub. Predivni januar 1961. godine.
2. mart 2002.
-Nastaviće se tekstom o Viktoru Baturinskom-