2003 New in Chess Alkmaar
(33. nastavak)
Odložene partije mečeva za Svjetsko prvenstvo takođe su se nastavljale u Klubu. Upravo ovdje je Botvinik utonuo u misli, zaboravio na sat i izgubio na vrijeme u dobijenoj završnici u petnaestoj partiji revanš meča sa Smislovom 1958. godine. Možda je ovo neugodno sjećanje odigralo ulogu u tome što je kasnije Patrijarh nerado završavao odložene partije ovdje. Ili je možda postojao drugi razlog.
Prije početka svog meča protiv Talja 1960. godine, Botvinik, koji je imao običaj lično da pregleda buduće borilište do najsitnijih detalja, upitao je gdje se nalazi toalet. Kada je saznao da od prostorije u kojoj je trebala biti održana sesija za završavanje odloženih partija do toaleta ima više stepenica nego što je smatrao prihvatljivim, odlučno je odbio da igra nezavršene partije u Centralnom šahovskom klubu.
Ipak, pronađen je kompromis: u maloj prostoriji iza sale gdje su se partije nastavljale, postavljen je poseban veliki lonac za potrebe svjetskog prvaka. Međutim, zlonamjerne glasine počele su kružiti da lonca zapravo nije ni bilo i da se u tu svrhu koristio Hamilton-Russell pehar, koji se dodjeljivao za pobjedu na Olimpijadi, a koji je u to vrijeme stalno bio smješten u Klubu.
Ponos Kluba je Velika sala. U njoj su se održavale svečanosti povodom godišnjica, predavanja majstora i velemajstora koji su se vraćali s međunarodnih turnira ili seansi simultanki. Sala bi tada bila potpuno ispunjena, a luster, koji potiče iz starijih vremena, blistao bi. Iza igrača bi stajao čvrst zid obožavaoca, koji su predlagali poteze ili sa divljenjem posmatrali smireno kretanje Botvinika, Smislova ili Petrosjana. Posebnu atrakciju predstavljale su simultanke na deset tabli s vremenskim ograničenjem, na kojima su učestvovali najjači mladi igrači iz grada. Na jednom takvom događaju – protiv BentaLarsena – nastupio je petnaestogodišnji Borja Gulko, koji je bio jedini igrač koji je pobijedio zvijezdu u usponu sa Zapada.
Čigorinova sala nalazi se tačno nasuprot Velike sale. Ovdje su se, pod strogim pogledom osnivača Ruske šahovske škole, srijedom održavala predavanja, a ponekad su se igrale i konsultativne partije. Demonstraciona tabla bila bi postavljena, a ispred nje bi sjedilo nekoliko desetina entuzijasta koji bi glasno raspravljali o mogućim nastavcima svoje partije s velemajstorom. Kada bi se konsultanti usaglasili, potez bi bio prenesen majstoru, koji bi obično bio smješten u Velemajstorskoj sobi, dok bi se rasprava nastavila dok se čekao njegov odgovor.
U Klubu je djelovala škola za djecu i juniore, kao i ured za velemajstore, kojim je upravljao Aleksandar Aleksandrovič Kotov. Svestrani velemajstor ne samo da je analizirao partije sa svojim učenicima, već je upravo ovdje provjeravao svoju teoriju o „kandidatskim potezima“, „analitičkim stablima“ i „šikarama varijanti“, pokušavajući proniknuti u tajne razmišljanja šahiste.
Velemajstorska soba bila je najprestižnija prostorija u Klubu. Imala je raskošan namještaj, stari kamin od tamnocrvenog mermera, slike s tematikom šaha, portrete velemajstora i karikature.
Ova soba koristila se za rasprave o mečevima za Svjetsko prvenstvo, završavanje nezavršenih partija sa Svjetskih prvenstava i mečeva kandidata, kao i za sastanke, ponekad tajne, na kojima se odlučivalo o sudbini sovjetskog, a ponekad i svjetskog šaha.
Neki su vjerovali da je ova soba opremljena posebnim prislušnim uređajem koji se koristio u posebno važnim prilikama. „Prokletstvo, zaboravio sam uključiti uređaj“, uzviknuo je Vladimir Antošin, trener Federacije, nakon što su neki zvaničnici FIDE-a već ušli u Velemajstorsku sobu i sastanak je počeo.
Međutim, u ovoj sobi nisu se održavali samo sastanci i sesije za završavanje važnih mečeva. Ako bi, na primjer, Talj ili Štejn bili u posjeti Moskvi, ušli u Klub i izrazili želju da odigraju nekoliko brzopoteznih partija, Velemajstorska soba bi bila svečano otvorena. U takvim prilikama samo odabrani posmatrači bi bili pušteni unutra, gdje bi zadržavali dah prateći okršaje vrhunskih velemajstora. Pješaci i figure bi se žrtvovali desno, lijevo i na sve strane, gomila pepela od cigareta u pepeljarama bi rasla, dok bi se vani spuštala noć.
Ponedjeljkom su se u Velemajstorskoj sobi okupljali šahovski kompozitori. Među njima su bili mnogi čija su imena bila dobro poznata u ovom svijetu šahovske poezije. Na tim sesijama mogli ste vidjeti Aleksandra Guljajeva, doktora nauka i profesora, Aleksandra Kazanceva, pisca naučne fantastike, Borisa Saharova, metalurga i akademika, Lava Lošinskog, matematičara, ili Abrama Gurviča, poznatog književnog i pozorišnog kritičara, koji je stradao tokom kampanje protiv „kosmopolitizma“.
Ljeta 1988. godine proveo sam deset uzastopnih dana u ovoj sobi sa mladim Jeroenem Piketom na sesiji Botvinikove škole.
-Nastaviće se-